Prvi dan škole

Serijal Sjećanja jedne mame – 6.

Danas je moj veliki devetnaestogodišnji sin na prvoj godini fakulteta. Ali, još su mi svježa sjećanja, još vidim sliku malog usnulog dječaka. Nebrojeno sam se puta pitala, pikajući te male prstiće u kasnim noćnim satima, kako ćemo i hoćemo li uopće izdržati sve te dane odrastanja, uz silnu želju da ga vidim velikog, zdravog, veselog i pametnog – kao studenta, kao što su tada bile njegove seke. Koliko strahova, koliko različitih mogućnosti te situacija s nejasnim ishodom. Kod šećera nikada dva i dva nisu četiri.

Tada se, nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice, pripremao za svoj prvi školski dan. Nikako zaspati, veliko uzbuđenje, strah i veselje. Nove knjigice i velika torba u kojoj je, uz pernicu i bojice, svoje trajno mjesto zauzela lijepa mala šarena plastična kutijica čvrstih stranica, s imenom MARKO. Brižno smo je izabrali, ukrasili veselim naljepnicama te u nju smjestili neophodne životno važne dragocjenosti: aparatić za mjerenje šećera u krvi, nekoliko trakica, nekoliko malih smotuljaka vate i malu bočicu s alkoholom, lancetar i rezervne lancetice, fruktozne bombone i nekoliko keksa, mali dnevnik samokontrole i obaveznu dijabetičku iskaznicu.

Na dnu kutije mjesto je našla i jedna simpatična manja narančasta kutijica na kojoj piše Glucagon Novo Hypokit. Za svaki slučaj! Hipoglikemija nas uvijek može iznenaditi!

Učiteljici, ravnatelju i školskoj pedagoginji fotokopirala sam osnovne pojmove i upute o dijabetesu prema knjizi prof. Miroslava Dumića „Šećerna bolest u djece“ jer, kao što se ja nisam nikada do tada susrela sa „slatkim“ djetetom, tako i većina pedagoških djelatnika u čitavom radnom vijeku nije imala sličnih iskustava.

Polako, strpljivo, s puno optimizma, uz osmijeh na licu, bez stvaranja panike, s puno ljubavi, brižno, a bez sažalijevanja djeteta te dovoljno ozbiljno da ne zanemare mogućnost nagle hipoglikemije, pri čemu bi netko od njih trebao sabrano odmah pružiti prvu pomoć djetetu pa tek onda pozvati roditelje.

Osim što je u torbi uvijek imao fruktozne bombone i zamotani mali rezervni sendvič, ali da bude što sličniji ostalim učenicima, što ga je silno veselilo, učiteljica i ja smo se dogovorile da užinu pojede u školskoj kuhinji, s time da prije aparatićem provjeri šećer u krvi. Kako ne bi previše podigao razinu šećera, zamolili smo tete u kuhinji da za njega ne zaslađuju čaj i kakao, a učiteljici sam dala kutiju umjetnog zaslađivača.

Dan za danom bili smo sve bolje uhodana ekipa, no šećer je varirao, svaki dan bilo je drugačije. Kada bi prije tjelesnog odgoja pojeo dodatni mali sendvič, a na satu su samo razgovarali i mjerili visinu – ne valja šećer. Ako bi žustro igrali loptom, a nije pojeo dodatni sendvič – ne valja šećer, morao bi trčati po bombon i popiti sok.

Nije važno, pa ne može nastava biti prema jednom djetetu! Važno je da se snašao i da je sve dobro završilo. Bravo Marko! Razgovor, razgovor, upozorenja, iskustvo je najvažnije, razmisli Marko, misli što ćeš napraviti ako… A što ako… Samo što tih „ako… ako… ako“ ima u nebrojeno kombinacija. Šećer neočekivano raste?! Fenomen zore?! Fenomen sutona?! Nenadani skokovi adrenalina?! Male viroze?! Jače prehlade?! Ostali hormoni?! Pitanja k’o u priči, a odgovori jako varijabilni.

Marko je bio jako važan sam sebi kada bi se sva djeca okupila oko njega dok se pika u prst i kontrolira šećer aparatićem. Veselio se što je samo on smio ustati za vrijeme sata i piti vode. Veselio se što je samo on smio jesti za vrijeme sata jer bi rekao da ima niski šećer. Bile su to male dječje radosti koje će svaka odrasla osoba dozvoliti djetetu koje već tako maleno mora preuzeti brigu o svom zdravlju.

Bio je uvjeren da njega učiteljica najviše voli kada mu sve to dozvoljava. Podupirala sam takva razmišljanja jer sam oduvijek smatrala da je psihičko stanje svake osobe, a pogotovo raspoloženje djeteta jednako, ako ne i važnije od tjelesnog nedostatka.

Jednog dana došao je kući i požalio se da ga učiteljica često pita je li mu dobro, primjećuje da je malo blijed pa priđe i izvadi zaslađivač koji je stalno nosila u džepu i savjetuje mu da jedan pojede. “Ma joooj, mama”, rekao bi. Nije htio, no učiteljica je bila uporna pa bi uzeo, mora slušati učiteljicu! „Ali mama to meni ne valja, jako mi je ružno u ustima, onda moram piti vode, hajde ti reci učiteljici da mi to ne daje svaki dan,“ zamolio me.

Mogu misliti kako mu je bilo. Pa kako učiteljica ne zna čemu služi umjetno sladilo? Tiha, starija gospođa koja nije to nikada koristila pa ne zna. Ali nije važno, ne mogu se zbog toga ljutiti. Bolje da je brižna, nego nezainteresirana. Sigurno mu je samo željela pomoći.

Vrlo obazrivo zahvalila sam učiteljici što se tako svesrdno brine o mom djetetu, no rekla sam da više neće biti potrebno koristiti sladilo uopće, pa čak ni u čaju, jer su mu šećeri uredni.

 

Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje

Dugogodišnja tajnica Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Mama “odraslog” djeteta s dijabetesom.
Osoba koja najbolje razumije funkcioniranje neprofitnih udruga.
Dobri duh ZDD-a koji u svakome vidi ono najbolje.