Izvor: Internet

Dijabetička ketoacidoza na 9000 metara nadmorske visine

28/08/2023

Slučajno, ako ne i pomalo poetično, dijabetes tip 1 predstavio se mojoj obitelji samo dva tjedna prije Nacionalnog mjeseca svjesnosti o dijabetesu – perioda koji nećemo tako brzo zaboraviti.

Do tog trenutka vjerovala sam da je dijabetes tip 1 (T1D) nešto s čime se djeca rađaju. Nisam ni pomislila da se T1D može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Nikada mi nitko od medicinskih stručnjaka nije rekao da je T1D nešto na što bi svi roditelji trebali obratiti pažnju.

U mojoj obitelji nije bilo T1D dijagnoze. To je bilo prvo pitanje koje mi je doktor hitne pomoći postavio, dok je moja 13-godišnja kći Abby ležala na nosiljci, u gotovo komatoznom stanju, tijekom teške dijabetičke ketoacidoze (DKA).

U tom trenutku bila sam daleko od doma, od supruga, obitelji i prijatelja i bila sam u totalnom šoku.

Kako je sve počelo

Abby i ja planirale smo put u Pariz godinama, samo nas dvije. Abby je bila izvan sebe od uzbuđenja i gledajući sada unazad, zanemarili smo niz simptoma koji su upućivali na DKA predstanje. Ali, tada to nismo znali.

Znali smo da Abby nije bila sva svoja. Bila je umornija nego inače i mučila ju je bol u uhu, što nas je i nagnalo da posjetimo obiteljskog liječnika prije polaska na put.

Medicinska sestra pregledala je Abby, i iako joj je grlo bilo upaljeno nije bilo upale uha. Dobile smo odobrenje za put. Tu noć Abby nije uopće spavala, pa smo sutrašnju iscrpljenost pripisale nedostatku sna.

Kad smo stigle od Tampe do Chicaga, Abbyno stanje je bilo sve gore. Sada znam da je let avionom negativno utjecao na njezino već postupno klizanje prema DKA. Bilo joj je neudobno u svakom položaju. Stalno je bila žedna i žudjela je za slatkim pićima. Popila je sok od jabuke, smoothie, slatki čaj s medom. Mislila sam da brinem da bude dovoljno hidratizirana, ali nažalost, samo sam dodavala još više šećera u njezin krvotok.

Dok smo na aerodromu čekale vezni let, Abby mi je priznala da misli da je put u Pariz loša ideja. S obzirom na to da smo ionako već bile na putu, odabrale smo bližu lokaciju kako bismo ipak mogle uživati u zajedničkom vikendu – B&B u Halifaxu.


Gledajući unazad

Kada bih mogla ponoviti taj dan, nikada je ne bih stavila na avion za Kanadu. Ali, to ne znači da ne bih učinila neku drugu pogrešku. Mogla sam rezervirati sobu u Chicagu kako bismo se mogle odmoriti i ona bi mogla odspavati, što bi bilo fatalno, s obzirom na to da još nisam znala njezino pravo stanje.

Nazvala sam supruga i rekla mu za promjenu plana. Bio je iznenađen, a meni se sumnja da nešto nije kako treba prvi put uvukla u misli. Ljudi su počeli zuriti u nju. Posrtala je na putu do toaleta i stalno je ponavljala da je umorna i da mora spavati. A ja sam samo željela da se negdje smjestimo izvan aerodroma kako bismo se mogle vratiti u normalnu. Ono što tada nisam znala jest da nas je normalno zauvijek napustilo.

Nastavile smo s putem i ukrcale se na avion. Nakon 30-ak minuta leta počela sam se pitati što sam učinila.

U potpunom mraku

Abby je u avionu jedva držala svoju čašu s ledom koji je grickala. Sve joj je ispadalo, a ja sam bila sve frustriranija. Nikada ju nisam vidjela takvu.

Žalila se da ju bole pluća. Pluća? Nisam znala pretjeruje li ili ima alergijsku reakciju. Kako se svi ti simptomi uklapaju s iscrpljenošću i upalom grla? Ništa nije imalo smisla.

Abby je ponovno krenula prema toaletu – sada znam da je prekomjerno mokrenje simptom T1D-a. Kada se vratila, legla je preko mene i ponovno se požalila na bol u plućima. Disala je teško i ubrzano. Držala sam svoju ruku na njezinoj i zapanjila me razlika u temperaturi. Znala sam da je situacija ozbiljna i da moram nešto odmah poduzeti.

Otišla sam do stjuardesa i zamolila ih da provjere ima li na letu među putnicima koji liječnik.

Timski rad

Krenula sam nazad prema Abby. Putnik koji je bio smješten iza nas, Nick Wasser, ustao je i rekao da je medicinski tehničar. Dok sam mu objašnjavala Abbyne simptome, pojavio se dr. Peter Laureij i njegova supruga Beth, medicinska sestra. Stavili su Abby na pod, pazili na njezine vitalne znakove i dali joj kisik. Uveli su joj IV, što joj je u konačnici spasilo život, jer je njezin krvotok bio prepun šećera koji nije mogla obraditi.

Vozilo hitne pomoći čekalo nas je na pisti kada smo sletjeli.

Djelatnik prve pomoći rekao mi je da je razina glukoze u njezinoj krvi 540 mg/dL – broj koji mi ništa nije značio. Rekla sam mu da je popila puno slatkih pića i da nije ništa jela.

Usvajanje osnova

Osoblje hitne pomoći  i bolnice u koju smo stigli bili su vrhunski profesionalci, s toliko topline i ljudskosti u sebi da se niti u jednom trenutku nisam osjećala samom ili posramljenom zbog svog epskog neuspjeha u majčinstvu.

Dok su Abby smještali na krevet, prikapčajući ju na različite cijevi, ispitivali su me milijun pitanja. Jedno od pitanja bilo je imamo li u obitelji dijabetes.

''Ne'', odgovorila sam.

''Ovo je dijabetes'', rekao je doktor. ''Mogu namirisati ketone odavde.''

Ketoni? Riječ koju ću kasnije upoznati na mnogo dubljoj razini. T1D me je upravo zaslijepio. Dobro došla u novi život.

Kako nisam znala? Kako naš obiteljski liječnik nije postavio dijagnozu? Događaju li se i drugoj djeci Abbynih godina ovakve situacije? Zašto je čekao tako dugo da se pojavi?

Abby je zaprimljena na intenzivnu njegu pedijatrije nekoliko sati nakon našeg dolaska. Sljedećih 48 sati za nju se brinula sestra, a ja sam započela guglati riječi i termine koje nikada nisam čula, u nadi da ću u nekoliko dana savladati materiju za cijeli život.

Svaki put kada bi sestra došla, imala bih neko pitanje. Saznala sam da su u zadnja tri mjeseca imali osam slučajeva pedijatrijskog DKA gdje roditelji nisu imali pojma da im dijete ima T1D.

Nakon intenzivne preselile smo se u sobu na dječjem odjelu gdje sam naučila kako koristiti glukometar i davati injekcije inzulina i kako brojiti ugljikohidrate.

Pronalaženje smisla u svemu

Kada smo se napokon vratile kući, podijelila sam post sa simptomima DKA na FB-u. Smatrala sam da je važno proširiti informaciju drugim roditeljima kako ne bi ponovili moje greške. Nakon objave, kontaktiralo me iznenađujuće puno roditelja. Mnogi od njih također su bili s djecom kod svojih liječnika ili na hitnoj gdje im je bilo rečeno da je sve uredu.

Povratak je donio i novo normalno u našu obitelj. Zajedno planiramo zdravije obroke s manje ugljikohidrata. Abbyna promjena životnog stila unijela je promjenu i u naše živote, svi pazimo na šećere.

Dolaskom kući shvatila sam koliko smo sretne bile što smo dobile pomoć kada nam je bila najpotrebnija.

Iako naš zajednički vikend nije ispao onako kako smo ga zamišljale, pronašle smo nešto važnije. Spoznaju da smo obje jače nego što smo mislile i da uz ljubav i vjeru možemo sve preživjeti.

Dobile smo novi pogled na život, spoznale njegovu krhkost i ljepotu, a čovječanstvo nam je pokazalo da je i dalje puno suosjećanja. Od te sudbonosne noći, Abby i ja smo ušle u T1D zajednicu za koju nismo niti znale da postoji i koja nas podsjeća da je snaga u brojevima i da ljudi istinski žele pomoći kada im se pruži prilika. Mi nismo same.

Tekst je preuzet i prilagođen sa stranice Beyond Type 1


Još iz kategorije Djeca: