Najslađe proljeće u Krašogradu!

Organizator HSDU, mjesto radnje Krašograd, glavne uloge slatkiši i njihovi roditelji.

Lijep sunčan dan, zelenilo i prekrasan ambijent i prostornost, u kojem ste se mogli družiti ili potražiti malo intime za vlastito uživanje u prirodi, dočekali su nas u Krašogradu. Malu oazu mira i zelenila smo dobili na vikend korištenje,  mi slatka djeca i njihovi roditelji. Kako bi bilo lijepo živjeti punim plućima u krugu ljudi koji dijele i poznaju svakodnevicu s dijabetesom, život bi bio lakši. Osmijeha, prijateljskih zagrljalja i dječje graje bilo je napretek. Neupućeni promatrač sa strane, teško da bi zaključio da ova ekipa, imamo bilo kakav problem.

Predavanja predavača sa KBC Sestre Milosrdnice, doc.dr.sc. Gordane Stipančić, dr.med., prim. Lavinie La Graste Sabolić, dr.med., Ive Dojčić, bacc.med.techn., sa KBC Zagreb, dr. sc. Nevene Krnić, dr.med., Valentine Uroić, mag.nutr. i Nikole Mesarića, mag.nutr., bila su kulisa cijele priče. Hvala im!  S obzirom na dijabetički staž, predavanja su za neke bila ponavljanje, utvrđivanje  ili prikupljanje novih informacija, u svakom slučaju prilika za postavljanje pitanja.

Ono neprocjenjivo bila je razmjena „živih“ informacija roditelja. Susreli su se tu višegodišnji prijatelji, a stekli i novi.  Gotovo je neobično, nakon brojnih dana kada smo u manjini, naći se među „svojima“. Neki s manje, neki s više sigurnosti, ipak koliko god imali istu temu života, dijabetes, različiti u korjenu, svjesno ili nesvjesno upijali smo okolinu, učili i razmjenjivali iskustva očima i riječima.

A dječica? Nema vrijednosti koja može zamjeniti tu spoznaju pripadnosti i osjećaj sigurnosti koji su i oni dobili. Sada znaju da i Ana i Nika i Josipa i Matija i Dominik i Klara i Martin i Sara i Iva i svi drugi slatki, imaju isto što i oni i žive tako i rastu s tim…neprocjenjivo.

Prepričati ću Vam kratko, meni najdirljiviji događaj kojem sam svjedočila:
Maleni dječak od četiri i pol godine, želi poći s ostalom djecom na animaciju i zamoli mamu aparatić za mjerenje šećera riječima: „Mama, i drugi mjere znam ja to“. I mama mu stavlja aparatić u đep, aparatić koji u njegovu malenu đepu izgleda kao veliki aparat, prekriva gotovo cijelo bedro i ističe se poput izbočine. Maleni odlazi ponosan… Trčeći se vraća se na trenutak s pitanjem: “Što onda kada se oglasi onaj zvuk?“. Mama mu odgovara i on odlazi, sa sjajem u očima, on može i zna sam…
Mali, veliki prekrasan dječak, pravi lav… To su naša djeca, nema za njih granica.
To je najveća vrijednost ovih druženja, hvala malom lavu na poruci !  🙂

Hvala HSDU-u i svim sudionicima na ovoj prilici za druženje nas malih i velikih „igrača“ dijabetesa.
Zbog ograničenog kapaciteta, mnogi nažalost nisu prisustvovali i predlažemo da se za sljedeće okupljanje osigura prostor za više slatke ekipe.

Za kraj molim pročitajte ovaj tekst o djeci koja nisu toliko sretna kao naša:
https://www.nainzulinu.com/blog-izdvojeno/inzulin-za-zivot-mi-ne-stajemo/