Šampioni DiaEura su se vratili – imamo intervju za vas!

Nakon niza utakmica, iščekivanja, očekivanja, uzbuđenja, veselja i suza radosnica, naši su se europski prvaci u futsalu vratili doma. Vratili su se ondje gdje ih očekuju njihovi najmiliji, obitelj, prijatelji, partneri… Da, vratili su se naši DiaEuro-vci, naši zlatni dečki, naši vatreni – kako na terenu, tako i izvan njega. Tim slatkih mladića, koji svojom pojavom, igrom i zajedništvom sve ostale ekipe ostavljaju bez daha. Pljesak na kraju prvenstva koji ih je dočekao na zajedničkoj večeri dokaz je svega navedenog. To su dečki koji su ne samo ponos osoba koji dijele njihovog životnog suputnika (dijabetes tip 1), već i ponos cijele nacije.

Prva fotka nakon sletanja u Zagreb! Hvala Radenku Romanoviću, djelatniku Croatia Airlines-a 🙂

DiaEuro prvenstvo nije „tamo neko natjecanje“, to je europsko prvenstvo, a europski prvak se ne postaje svaki dan. Stoga su s nama podijelili svoje doživljaje i dojmove trener hrvatske DiaEuro reprezentacije Mario Žitnik, kapetan Joško Čulo (koji od svojih 27 godina života, već 25 živi s dijabetesom) te Marko Marković, profesionalni igrač u austrijskoj ligi (da, iz prve ruke smo došli do toga kako je to biti profesionalni sportaš i osoba s dijabetesom tip 1). Bio je to razgovor iz kojega smo još jednom potvrdili poznatu činjenicu: dijabetes ne kontrolira nas, već mi kontroliramo dijabetes 🙂 !

Mario, sada kada su se slegli dojmovi, što je po tvom mišljenju bio ključ uspjeha? Na koji ste način postigli i ostvarili svoj cilj i zlatnu medalju?

Mario: Ključ uspjeha je tim. Tim koji daje sve od sebe i ostavlja srce kako na terenu, tako i van njega. Niti u jednom jedinom trenutku nisam sumnjao u svoje dečke, čak niti u onim škakljivim trenucima kada je situacija prividno izgledala nepovoljno za nas. Znao sam da im mogu vjerovati i da će oni odigrati onako kako treba i utakmicu završiti pobjedom. Budući da sam do prije 2 godine bio igrač, mogu reći da je pozicija trenera teža s aspekta promatranja, no kada imaš tako dobru momčad kao što imam ja, onda je i taj stres promatranja bitno umanjen. Dečki su se dali 100% u utakmicu, no jednako tako su i pokazivali slogu van terena. Dokaz tome je i način na koji su nas nakon odigranog finala dočekale ostale ekipe i pozdravile gromkim pljeskom.

Koje su vam prepreke najviše otežavale put do zlatne medalje?

Mario: Financije. Naši dečki dolaze iz svih krajeva naše Domovine: Dalmacija, Istra, središnja Hrvatska, Slavonija… Organizirati zajedničke treninge nije uvijek jednostavno te je dečkima potrebno platiti i osigurati smještaj i prijevoz, što nije uvijek lako… Zbog toga nažalost nismo u mogućnosti imati treninge onoliko koliko bismo trebali. Zahvaljujući samo upornosti samih mladića koji treniraju bilo rekreativno, bilo profesionalno (2 igrača iz našeg tima su profesionalni igrači – Marković i Kolar), imamo kvalitetnu i dobru momčad, no zajednički treninzi su važni da bismo dobili onaj potreban, zajednički sklad na terenu. Potrebna nam je novčana podrška. Nadam se da smo ovim rezultatom pokazali i dokazali da smo to i zaslužili.

Joško, koja ti je utakmica bila najlakša, a koja najteža?

Joško: Ne postoje lagane i teške. Postoje samo teške i manje teške utakmice. Možda bih mogao reći da je prema tome utakmica s Bugarskom bila manje teška, dok je finalna utakmica s Mađarskom, u kojoj smo igrali i produžetke, bila teška.

Koristi li itko od igrača sustav za kontinuirano mjerenje šećera?

Joško: Za vrijeme turnira nitko od igrača nije koristio neku vrstu CGMs-a ili FGMs-a. Osobno sam imao priliku koristiti uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze, no potrebni troškovi nažalost ne omogućuju njihovo daljnje uživanje tako da sam na prvenstvu koristio poznati način bodenja u prst.

Misliš li da bi vam CGMs ili FGMs donio lakšu kontrolu dijabetesa za vrijeme utakmice?

Joško: Apsolutno! Na taj način je kontrola glukoze puno brža i praktičnija. Ponekad je problem dobiti kvalitetan rezultat jer bi ruke trebalo očistiti, a dinamika utakmice tako nešto ne dozvoljava. Na taj bismo način imali puno bolji uvid i puno kvalitetniju informaciju o tome kako se naš šećer ponaša te hoće li u idućih nekoliko minuta porasti za 5 mmol/l ili pasti za 5 mmol/l. Brže bismo reagirali i pravovremeno spriječili eventualne hipo i hiperglikemije.

Najglasniji na prvenstvu 🙂

A ima li puno hipo i hiperglikemija?

Joško: Ima svega, no sve kontroliramo i o svemu vodimo brigu, tako da se nikada nije dogodilo da je netko u velikoj opasnosti. Uistinu smo jako svjesni važnosti dobrog šećera te obavezno mjerimo šećere prije utakmice i na poluvremenu te onda i reagiramo prema potrebi.

Na koji način korigiraš hiperglikemiju, a kako se najbolje „čupaš van“ iz hipoglikemije?

Joško: Hiperglikemiju korigiram inzulinom, ali s manjom količinom nego inače jer uvijek postoji opasnost od hipoglikemije pod djelovanjem aktivnog inzulina i sporta. Također uvijek moram imati i na umu djelovanje adrenalina, radi kojeg šećer ima tendenciju rasta, no s inzulinom krećem tek u onim situacijama kada je šećer viši od 7 mmol/l, u suprotnom ne dajem korekciju. Za slučaj hipoglikemije koristim dekstrozne bombone, iako su u takvim situacijama gelovi puno bolji. Oni su u tekućem stanju i njihova apsorpcija u krvotok je puno brža te se naš GUK puno brže vrati u normalu. Nažalost zbog manje dostupnosti i troškova nismo uvijek u mogućnosti koristiti gelove.

Marko, ti si profesionalni igrač u austrijskoj nogometnoj ligi, koliko je za tebe važno imati dobar šećer?

Marko: Dobar šećer je od iznimne važnosti, kako za svakog pojedinca, tako još i više za profesionalnog sportaša. Osobno mi je najvažnije da mi je u toku noći šećer dobar, jer ukoliko imam hiperglikemiju cijelu noć, nisam u mogućnosti odraditi kvalitetno trening idući dan te cijeli dan osjećam umor. Što je i logično budući da moje tijelo radi visokog šećera nije dobilo potrebnu energiju te su moje stanice cijelu noć gladovale.

Tko vam pomaže u održavanju dobrih šećera za vrijeme treniranja?

Marko: Mi smo ti koji kontroliramo naše šećere. Naravno, redovite kontrole kod dr. Grgurevića, koji je sve ove godine do sada bio i naš timski liječnik, su nešto što pomaže u samokontroli, no onaj koji stavlja „ključ u bravu“ smo mi sami. Mi određujemo što i kako ćemo živjeti te na koji način ćemo pristupiti dijabetesu.

Jeste li na ovom natjecanju uspjeli imati dobre šećere?

Joško: Da

Marko: Da

Što vam je u tome pomoglo?

Marko: Organizirani doručak, ručak i večera u pravilnim razmacima te rani odlazak u krevet. Mi smo na DiaEuro otišli s jednim ciljem, a taj je bio zlatna medalja. Stoga smo se pridržavali navedenog režima koji nam je donio i izrazito dobre šećere (moji su bili uistinu fenomenalni) i na kraju naslov europskih prvaka.

Koristite li inzulinsku pumpu ili PEN?

Joško: Pumpu

Marko: PEN

Dečki nisu čuli za “selfie stick” 🙂

Joško koliko si dugo bez pumpe u toku natjecanja? Kada ju skidaš sa sebe, a kada stavljaš nazad?

Joško: Par minuta prije zagrijavanja, odnosno cca 30 min prije same utakmice, skidam svoju pumpu te ju postavljam nazad nakon tuširanja. To znači da sam otprilike 1.5 do 2 sata bez pumpe. Inzulin dajem samo u slučaju korekcije, ali sam i s tim jako oprezan te su to uvijek puno manje doze od onih uobičajenih.

Na koji način sprječavate moguće popratne hipoglikemije, pogotovo one noćne? Imate li strah od njih?

Joško: Mjesta strahu nema ukoliko se dobro večera J Važno je imati kvalitetan obrok nakon napornijih sportskih aktivnosti, tada neće niti biti mjesta bilo kakvom strahu od eventualnih hipoglikemija.

Koju vrstu prehrane konzumirate? Jeste li pobornici određenog načina prehrane?

Joško: Osobno smatram da sve treba jesti u umjerenim količinama te imati balans između onoga što smo pojeli i naše fizičke aktivnosti. Živim po principu: „Ono što pojedeš, to i potroši.“ Smatram da je to ključ do uspjeha dobre regulacije šećerne bolesti i općeg zadovoljstva.

Koliko već dugo živite s dijabetesom?

Joško: Živim s dijabetesom od svoje 2. godine života. Sada imam 27 godina, što znači da već 25 godina živim s dijabetesom tip 1.

Marko: Ove ću godine napuniti 25 godina, a dijabetes imam već 15 godina.

Marko kada si se počeo aktivnije baviti sportom?

Marko: Pa bilo je to zapravo taman u vrijeme otkrivanja dijabetesa. Dakle zadnjih 15 godina svojeg života sam posvetio nogometu. Jedno sam vrijeme igrao u hrvatskoj 2. ligi, ali sada sam igrač austrijske 4. lige i igram za SV Klöch. Nakon završene srednje škole krenuo sam na kineziološki fakultet u Zagrebu, ali sam se na kraju ipak odlučio u potpunosti posvetiti nogometu tako da sam prekinuo svoj studij. Tu odluku nisam požalio.

Koji vam je najdraži trenutak prvenstva?

Joško i Marko: Pobjeda u finalu i bacanje trenera u zrak :).

Marko ti si i najbolji strijelac prvenstva, a po mnogima i najbolji igrač natjecanja, no netko je ipak odredio drugačije. Koji ti je gol bio najdraži?

Marko: Najdraži mi je zapravo bio gol u kojemu nisam ja spremio loptu u gol, već sam započeo akciju koju je Luka Ivanović uspješno priveo k cilju i dao zadnji gol u finalnoj utakmici protiv Mađarske. Taj nas je gol (zajedno sa svim ostalim golovima do tada) doveo do naslova europskih prvaka u futsalu. To je bila akcija koju sam započeo, a Luka ju je na pravi način završio.

Što poručiti roditeljima čija djeca imaju dijabetes tip 1?

Joško: Trebaju se opustiti. I sam sam obolio od dijabetesa u svojoj drugoj godini života te roditelji koji imaju jednako tako malu ili nešto stariju djecu s dijabetesom tip 1 trebaju biti svjesni da djeca neće vječno ostati djeca. Oni će odrasti u sposobne i odrasle osobe te im je sada potrebna njihova pomoć, ali ne u smislu da ih se stavi pod staklena zvona. Potrebno ih je osposobiti da kasnije u životu djeluju samostalno i da sami vode brigu o vlastitom zdravlju. Tako sam i ja postigao sve do sada. Radim kao fizioterapeut te ne vidim da sam igdje ikada bio sputavan zbog dijabetesa.

Deda u zraku

Kome se najviše želite zahvaliti na kraju?

Mario: Želim se zahvaliti svojoj ženi i djeci koje su mi nesebično pružale podršku i bile najveće navijačice. Bez njih i njihove podrške sve ovo ne bi bilo moguće. One znaju koliko mi DiaEuro znači te tako moj odlazak na turnir uopće nije bio doveden u pitanje. Također se želim zahvaliti i voditelju projekta i mom velikom prijatelju, Tomislavu Cikoviću, koji iz godine u godinu pokazuje kontinuitet i uspješnost u radu. Svim svojim igračima koji su ostavili srce na terenu i koji su Hrvatsku prikazali u najsjajnijem mogućem svjetlu, kako na terenu, tako i van njega. Dečki su se ove godine posebno trudili pronaći sponzore i svatko je djelovao na svoj način. Također se svi zajedno zahvaljujemo dr. Mladenu Grgureviću sa sveučilišne klinike Vuk Vrhovac, koji je sve godine do sada bio naš timski liječnik. Nažalost ove godine nije uspio dobiti godišnji odmor pa nam se nije bio u mogućnosti pridružiti. Zahvala i svim onim dečkima koji zbog nedostatka financija nažalost nisu bili u mogućnosti pridružiti nam se, ali su zato cijelo vrijeme bili s nama u mislima. Luki Kiveli, koji je udario temelje našoj DiaEuro reprezentaciji i naravno veliko hvala svim ostalim sponzorima bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo ostvarivo (slika).

I što još reći za kraj osim da s nestrpljenjem očekujemo sijedeći DiaEuro koji će se održati u Slovačkoj iduće godine. Mi u naše dečke ne sumnjamo niti najmanje, već s nestrpljenjem očekujemo nove rezultate i nove pobjede. No krajnji rezultat utakmice nije ono što ih čini prvacima. Oni su nas osvojili svojom jednostavnošću, slogom i skromnošću, i zato vam dečki OD SRCA HVALA!  Vi ste za nas uvijek prvaci!

Sve o momčadi i DiaEuro natjecanju, projektu HSDU-a pročitajte ovdje, kompletnu fotogaleriju dočeka vatrenih potražite ovdje

Hvala sponzorima!