Prošao sam kroz većinu terapija (samoinicijativno većinom) poput Humalog/Homorap i Insulatard/Actrapid na početku, inzulinska pumpa (9 godina), od dugodjelujućih Semglee, Lantus, Tresiba, Toujeo, Levemir, Abasaglar, od brzodjelujućih Fiasp, Novorapid, Humalog 100 i 200, Apidra i to u raznim kombinacijama.
Trenutno koristim Fiasp i Abasaglar, računam po FIO 2 i UIO 15. Ovu terapiju koristim jer mi nekako najviše odgovara (a ne zato što su mi dobri šećeri na ovoj terapiji!)
TIR koji je definiran kao raspon od 4 do 10 mmol/L kreće mi se oko 90 – 100 %, koristim Libre kao CGMS. Zadnji HbA1c je oko 6,1 %. Po smjernicama bi ovo spadalo u odličnu glukoregulaciju.
No, ipak bih htio ovdje više obratiti pozornost da glukoregulacija nije ovakva jer sam si uspio namjestiti dobre i konstantne vrijednosti brzog i sporog inzulina. Baš suprotno, potrebno je konstantno prilagođavanje terapije. Dani su mi prožeti mnogobrojnim obrocima u različita vremena sa svakidašnjom tjelesnom aktivnošću, a nekada i bez nje, noćnim smjenama, ranim ustajanjem, kasnim ustajanjem i slično (potpuna sloboda uz dijabetes).
Dobra glukoregulacija ostaje dobra jer konstantno prilagođavam svoju terapiju na temelju svakodnevne analize svoga dana (nije mi ista terapija npr. kada jedem malo ugljikohidrata ili puno, kada sam svakodnevno aktivan ili kada sam na odmoru, kada sam imao 65 kg ili sada, kada imam 77 kg itd.)
Ono što osjećam je da potpuno kontroliram svoj dijabetes i, iako šećer zna biti visok i nizak (jer svi mi griješimo), znam zašto i zbog toga znam što treba napraviti sljedeći put te me rijetko nešto može iznenaditi.
Kako bih objasnio postizanje svoje kontrole dijabetesa, moramo se prvo malo vratiti u prošlost.
Dijabetes tip 1 dijagnosticiran mi je s 10 godina. Tada sam koristio stare inzuline poput Humaloga i Homorapa i davao u vrijednostima koje mi je liječnik propisao i jeo apsolutno kako mi je liječnik odredio. Pa, iako sam bio iznimno discipliniran, šećeri su bili svakakvi. Razgovarajući s drugima, saznao sam da su i njima šećeri čista lutrija.
Nakon 3 godine takve (loše) terapije, prešao sam na drugačiju terapiju koja se sastojala od Insulatarda i Actrapida te su šećeri bili nešto bolji, ali i dalje loši. No, barem sam dobio znatno jači jelovnik te sam mogao više jesti pa sam bio i znatno zadovoljniji. Kako šećeri nisu utjecali na mene, nisu mi zadavali mnogo brige. To je tada bila mamina briga. 😛
Tek nakon 6 godina dijabetesa preporučena mi je inzulinska pumpa zbog fenomena zore i tu sam se prvi puta susreo s pojmovima „brojenje ugljikohidrata“, „faktor inzulinske osjetljivosti“ te ugljikohidratno-inzulinski omjer (znači, tek nakon 6 godina staža naučio sam brojiti ugljikohidrate). Nakon te edukacije HbA1c znatno se popravio te je iznosio između 6 i 7 % tijekom sljedećih cca 7 godina (dok je prije bio oko 8 – 9 %, na onoj prvoj terapiji oko 10 – 11 %).
Tada sam se počeo i aktivno baviti nogometom te mi je on bio jedini razlog loših šećera koje nisam znao sam korigirati. Nisam znao kome da se obratim vezano za sport, internet tada nije još bio u modi. Nisam tada znao puno osoba s dijabetesom, a one koje sam znao, nisu bile nešto bolje regulirane. Tako sam učio na vlastitim greškama te mi je trebalo dobrih nekoliko godina da postignem da mi šećer nakon sporta nije visok (pretežno tada oko 20 mmol/L do HI), ali sam se zato napucavao ugljikohidratima prije sporta.
Tijekom sljedećih nekoliko godina sredio sam i sport te je GUK prije i poslije sporta bio zadovoljavajući. Na glukometru pretežno šećeri ispod 10, HbA1c između 6 i 7 %, smatrao sam se odlično reguliranim. Tada sam davao inzulin poslije jela jer sam mjerio glukometrom te je šećer bio dobar i prije jela, ali i poslije jela (cca 3 h poslije jela). Nisam mjerio češće, jer kao i svi, imao sam samo cca 4 trakice po danu.
Tu sam samoinicijativno odustao od inzulinske pumpe jer nisam više vidio svrhu, s obzirom na to da nisam više imao fenomen zore, a glikemiju sam mogao jednako dobro regulirati penovima kao i inzulinskom pumom. Jedino što sam se osjećao „slobodnijim“ na penovima.
Učeći kasnije kako regulirati i obroke, počeo sam, naravno, davati inzulin prije jela. Do tada sam smatrao da, ako si dam inzulin poslije obroka, šećer mi ode do nekih 10 – 12mmol/L. To nije bilo ni približno istina, išao je puno više. Nakon toga glikemija se znatno sredila i više nije bilo brda i dolina.
Sada sam mogao bolje razumjeti svoj šećer jer, dok sam bio na trakicama, bio sam limitiran njihovim brojem na dan. Malo sam samoinicijativno eksperimentirao sa svim mogućim inzulinima koji postoje te uspio steći ogromno iskustvo. No, povremeno je i tada znao iz nekog razloga biti loš, a nisam znao zašto.
Tek jednom, kada sam namjerno odlučio na dežurstvu ne jesti ugljikohidrate, već samo proteine i masti (jer za njih ne treba inzulin ili ga treba jako malo – barem su me/nas tako učili :P), uvidio sam snagu i moć proteina na utjecaj glikemije te sam ubrzo počeo brojiti i proteine. No, s obzirom na to da nisam znao nikoga tko broji proteine, morao sam ići ispočetka – metodom pokušaja i pogrešaka.
Nakon tog pothvata brojenja proteina, glikemija se toliko ustalila da mi TIR više manje varira između 90 i 100 %, šećer mi praktički ne prelazi 11 mmol/L. Loše rezultate imam samo kada zaboravim uzeti inzulin ili se dovedem u neku ekstremnu situaciju ili kada se dogodi drastična promjena u životu poput smanjenja tjelesne aktivnosti sa 6 – 10 h na tjedan na 0 h zbog ozljede.
Iz ove svoje priče želio bih izvući jedan vrlo bitan zaključak: po mom je iskustvu za dobru samokontrolu najbitnije ZNANJE o dijabetesu i terapiji!
Samokontrola mi je bila bolja tek nakon edukacije, a ne nakon promjene inzulina, odnosno terapije.
Prvo znatnije poboljšanje uočio sam nakon naučenog brojenja ugljikohidrata i primjene FIO i UIO (HbA1c pada s 10 % na 6 – 7 %).
Drugo poboljšanje nakon kontroliranja glikemije tijekom i nakon sporta (bez znatnije promjene u HbA1c, ali više nije bilo ekstremnih pikova poslije sporta).
Treće poboljšanje bilo je kada sam stavio CGMS te počeo davati inzulin prije jela, umjesto poslije jela. (Kako prije nisam imao CGMS pa ni uvid u stanje između obroka, do tada su to bile neprepoznate hiperglikemije, HbA1c ostaje između 6 i 7 %, TIR se drastično popravlja)
Četvrto poboljšanje bilo je nakon naučenog brojenja proteina. (HbA1c bez promjene, TIR se popravlja za nekih 10 – 20 %, ovisi koliko proteina osoba uzima pri obrocima, nakon toga praktički više nema nepoznatih razloga hiperglikemije).
Uz ove 4 najbitnije promjene, tijekom mog staža bilo je mnogo manjih prilagođavanja te, dakako, stjecanje iskustva tijekom sada već podužeg staža života s dijabetesom tip 1.
Svoju dobru glukoregulaciju, dakle, zasnivam na:
– brojenju ugljikohidrata (pretežito vaganje hrane, minimalno odokativno),
– brojenju proteina (jedem dosta proteina pa mi puno znači i ova stavka),
– znanju o primjeni inzulina, gdje, kada, kako (nebitno koji je inzulin u pitanju),
– utjecaju sporta na dijabetes (svaki sam dan aktivan pa mi ovo puno znači),
– iskustvu (22 godine),
– disciplini,
– općenitom znanju o dijabetesu.
Ovim člankom htio bih dati osnovne smjernice o onome što je po mom iskustvu bitno da biste imali dobru glukoregulaciju: ovakve šećere može imati svatko, bez obzira o kojoj se terapiji radi.
Slike 2 i 3. Trenutna glukoregulacija
Doktor sa dijabetesom tipa 1 i sa celijakijom
