Hipoglikemija u dvoje

Iako bi se iz naslova moglo naslutiti da se radi o hipoglikemiji u ljubavnom paru ili o hipoglikemiji u društvu druge osobe, kroz ovaj članak želim s vama podijeliti moje iskustvo s hipoglikemijama u trudnoći. U svom dijabetičkom stažu imala sam nekoliko vrlo životopisnih hipoglikemija, ali one tijekom trudnoće ću dugo pamtiti. Pogotovo zato što su se događale u trenucima kada ih nisam očekivala, kada ih nije trebalo biti i što su bile nepredvidljive. Prije trudnoće bila sam dobro reguliran dijabetičar (HbA1c 6%), bez komplikacija, prehrana je bila poluoblik LCHF-a, aktivna u fizičkim aktivnostima. Smatrala sam da prilično dobro poznajem svoje tijelo, da znam kako će reagirati na hipo ili hiperglikemiju, da znam procijeniti koliko UH više trebam uzeti prije aktivnosti (ili smanjiti dozu inzulina) što će se događati kada pojedem tortu, čips, sendvič, sladoled i ostale “neprijatelje” dobrih šećera. A onda je došlo drugo stanje (ne zovu ga bezveze tako :)) i odjednom su sve do tada primjenjivane metode stajale na klimavim nogama. U prvom tromjesečju otkrila sam da sa standardnom dozom inzulina mogu pojesti više hrane nego do tada. Vrijednosti šećera bile su niske nakon obroka i gotovo uvijek sam imala potrebu za dodatnim unosom hrane. Do kraja prvog tromjesečja se doza noćnog inzulina spustila sa 14 na 4 i.j., a jutarnje vrijednosti bile su oko 4 mmol-a. Čak sam imala period kada mi doza noćnog inzulina nije trebala. Negdje u periodu prilagođavanja noćne doze desila se prva “ozbiljnija” hipoglikemija. Ne ozbiljnija samo u smislu da sam se napatila da podignem šećer nego u smislu svijesti da će za dobru regulaciju biti potrebno puno više angažmana i fokusa nego ikad prije.  Posebna motivacija i snaga dolazile su zbog malog srca koje je kucalo ispod mojeg.

funny

Kako sam u trudnoći željela postići da Hba1c bude što niži i prehrana koliko toliko uravnotežena (zvuči kao Mission impossible), nije mi puno preostalo nego trudnoću voditi u Petrovoj uz obavezne konzultacije dijabetologa s Vuk Vrhovca. Jer koliko god doktori i med. osoblje u Petrovoj bili stručni ili misle da su stručni, neke situacije ili događaje vezane za regulaciju šećera puno je mudrije prokomentirati s dijabetologom.

Sredinom drugog tromjesečja polako su se hormoni stabilizirali i doze inzulina vraćale na vrijednosti kao prije trudnoće. Tih prvih 5 mjeseci je zapravo prošlo u nebrojenim mjerenjima, dodavanjima, oduzimanjima i privikavanju na novu situaciju. Tek kada sam se sama našla u njoj otkrila sam koliko je malo informacija o dijabetesu u trudnoći dostupno. Ne mislim na definicije i teorije nego na iskustva i primjere iz svakodnevnog života i kako se nositi s njima. Za one koji su sada već na zadnjim nogama, ne govorim o gestacijskom ili trudničkom dijabetesu, već o trudnicama s dijabetesom tipa I.

Kako je drugo tromjesečje prilazilo kraju, tako je umor iz dana u dan bio sve veći, razmišljanje radim li sve dobro sve učestalije, a onda je došla to krasno doba godine kada svi planiraju kuda će za Novu godinu, koji tulum je najbolji, gdje ide ekipa itd. Neopterećena planovima za doček provodila sam još jednu večer u toplini doma i pripremala se za spavanje (ako se uopće možeš pripremati za spavanje). To je kod mene obično funkcioniralo na način da shvatim da mi se spava i 10 sekundi kasnije spavam. Stigla sam izmjeriti šećer i staviti u usta neke kekse (da mi slučajno ne bude hipo po noći) i iduće čega se sjećam je gužva u spavaćoj sobi, kroz maglu netko pokušava pričati sa mnom. Kada sam otvorila oči, prvo što sam vidjela da mladi medicinski tehničar (u tom trenutku nisam znala da je med. tehničar) leži pokraj mene na krevetu i pokušava mi ispružiti ruku. U tom trenu prvo što mi je palo na pamet je tko je taj čovjek koji leži pokraj mene, zašto me dira i gdje mi je suprug?

Kad sam se još malo razbistrila, povezala glavne i sporedne glumce i radnju, uspjeli su me „oživiti“ uz pomoć 3 ampule dekstroze. I onda je krenula strka, doktorica me 10 puta osjećam li pomicanje bebe i s obzirom da ga stvarno nisam osjećala, govorila sam da ne osjećam. Uz sva moja objašnjavanja da je sigurno sve u redu u roku 3 minute su me strpali u hitnu i vozili u Petrovu. Da ne ispadne da je sad ovo neki napeti triler, u međuvremenu se beba počela micati, a ja sam imala šećer 9 mmol. Nakon par sati obrade u Petrovoj puštena sam kući..

baby

Nakon te epizode vrag je odnio šalu i stvarno sam počela još učestalije mjeriti šećer (bilo bi odlično da sam u tom periodu imala mogućnost biti spojena na CGMS) i obećala sama sebi da se ovakva epizoda ne smije više ponoviti. Kombinacija straha i brige ne može se riječima opisati, pogotovo jer se hipoglikemija dogodila iz sasvim nelogičnih razloga. Uz sav moj trud, ponovila se… (drugi put bez medicinskog tehničara u krevetu ) Ovaj put se dogodila u autu (sva sreća nisam ja vozila) i uz intervenciju prijatelja dijabetičara uspjeli smo me osvijestiti. Nakon druge epizode do kraja trudnoće ostalo mi je stvarno malo pa valjda nisam imala vremena imati još koju hipoglikemiju. Ove „sitne“ kada sam si sama mogla pomoći ni ne računam.

Nemam neki poseban savjet ili prijedlog koji je idealan način za „borbu“ s, ničim izazvanim hipoglikemijama u trudnoći. Bitno je znati da se događaju i da kada se dogode, pogotovo ovi teži slučajevi, nema mjesta panici i pogotovo nema odustajanja od dobre regulacije (što češće mjerenje, planiranje prehrane i aktivnosti).

Ako ste imali slična iskustva ili planirate trudnoću, slobodno se javite u komentarima. Možda nisam dovoljno blizu da dotrčim s dekstrozom ili bočicom Coca-cole, ali imam veliko uho za slušanje i meko rame za utjehu 🙂