Božićno čudo i nova prilika

Pozdrav dragi ljudi, evo malo i mene smotane da napišem koje slovo… Savjetovali su me da ne pišem dugi tekst ali nekako imam osjećaj da će taj savjet zbrisati kao ptica trkačica kroz drugo uho 😊.

Tema o kojoj bih željela pisati povezana je sa svima nama koji imamo dijabetes i/ili nam netko od naših najdražih ima, neovisno o spolu i dob: hipoglikemija ili nenormalno niska razina glukoze u krvi.


No, krenimo iz početka 😊. Moje ime je Doris, mama sam dva divna čudesa (dječaka i djevojčice) i prijateljica sam prekrasnih zadarskih Cukrića. Imam puno manje godina nego Josip Manolić, ali imam veliku želju da ih doživim 😊. Kad smo već kod godina spomenuti ću i to da mi je dijabetes tip 1 dijagnosticiran u listopadu 1994. godine (ma nije to bilo tako jako davno, evo sam taman neki dan išla u igraonicu s djecom gdje je bila jedna mama dvije prekrasne djevojčice starije od naša dva čudesa. Mama te dvije djevojčice je rođena prije 27 godina 😊, tj. kad sam ja imala 11. godina i kad mi je dijagnosticiran dijabetes. Matematičari, nemojte se rugati 😊!

Na nedavnom postu koji je bio postavljen u facebook grupi Roditelji mladih dijabetičara koji vodi riječka udruga Mellitus pisali smo o smiješnim zgodama i nezgodama tijekom života. Netko je pisao o komičnim situacijama za vrijeme hipoglikemije, netko o nevjerojatnoj šlampavoj/zbrkanoj svakodnevnici, netko o ljepoti i humoru međuljudskih odnosa, ali u svakom slučaju – rijetko tko se nije pronašao u barem jednoj i rijetko tko se nije nasmijao na napisano (posebice ja koja kad čitam moram i baš zamisliti opisanu situaciju 😊).

Na tom postu sam i ja napisala nekoliko vlastitih dogodovština, većina je naravno bila povezana s hipoglikemijskim situacijama. Ono o čemu nisam pisala jer me je bilo strah da ljudi ne gledaju na to previše pesimistično ili se još i više uplaše jest događaj koji bih vam sad željela predstaviti. I najljepše vas molim, nemojte se strašiti napisanog. Ja sam nešto time naučila. Preživjela sam i to je ono što valja istaknuti.


U prosincu 2006.  nekoliko dana prije samog Božića otputovala sam u Seattle kod brata i njegove supruge. Naravno, trebalo je prikupiti svu dokumentaciju i liječničku potvrdu za terapiju i pomagala koje nosim sa sobom. I to i nije bilo toliko strašno niti teško jer sam imala žarku želju da ponovno vidim brata i da me malo provoza po američkim shopping centrima (dragi ljudi, imala sam 80 dolara sa sobom a imala sam osjećaj da sam milijarder 😊). Put je bio izrazito naporan i težak i drmao me jet lag ful jako (i dugo) ali sam se nekako uvjeravala da će sve ubrzo doći na svoje (tim više jer nisam mogla ni dugo ostati kod brata pa je spavanje – po mom razmišljanju – bilo neopravdano i krivo).

Dugi dan otkako sam stigla kod brata „uhvatila“ me teška hipoglikemija. Nisu me mogli probuditi ali niti mi pomoći glucagonom. Pozvali su hitnu koja me odvela u bolnicu. I čekali. I čekali. Liječnici su sanirali hipoglikemiju jako brzo, ali nisam se budila. Sumnjali su na brojne druge, životno ugrožavajuće dijagnoze, ali sve pretrage koje su napravili ukazivale su da je sve u redu. I nisu imali objašnjenja a ja sam „spavala“ ne reagirajući na išta. Liječnici su mojoj obitelji rekli da ne znaju razlog zašto se ne budim, da postoji sumnja da se možda i ne probudim tako skoro, a ukoliko se i probudim pitanje jest da li ću uopće biti sposobna za samostalan život.


Četvrti dan sam se probudila, dan poslije Božića. Ne mogu vam opisati zbunjenost koja mi je prolazila glavom i nemogućnost da shvatim gdje sam i što radim tu. Ne mogu vam opisati tugu nakon spoznaje da sam „odspavala“ četiri dana i da sam za Božić umjesto smijeha i veselja svojoj obitelji nanijela brigu i tugu. Ne mogu vam opisati te osjećaje dok sam „spavala“ tj. bila u komi. I najljepše vas molim, nemojte me proglasiti neuračunljivog nakon ovog što ću napisati, jer mi je o tome izrazito teško govoriti drugima jer ne razumiju jer, Bogu hvala, nisu to doživjeli i iskreno se nadam da neće (osim jedne divne osobe iz naše Udruge koja je prošla slično).  O čemu se točno radi ? Radi se o osjećaju. Da li je to osjećaj kad si na rubu i koji je savršeno objašnjiv stručnjacima ili pak možda nije jer ni oni baš ne poznaju tako dobro podsvijest individue? Osjećaj koji me je prožimao bio je osjećaj savršenstva, neopisivog savršenstva. Niti si gladan, niti sit, niti žedan niti si utažio žeđ, niti ti je hladno, niti vruće, niti toplo – ali sve ti je savršeno, lagano, čisto, neobjašnjivo dobro…


U jednom trenutku osjetila sam da savršenstvu nešto fali i da se ne pronalazim tu. Htjela sam se „držati“ savršenstva ali ono nešto neobjašnjivo mi je falilo (fizički mi ništa nije falilo niti sam osjećala ikakvu bol i neugodu ali jednostavno, to nije bilo to, nešto je falilo). Trebalo mi je da ostanem. Trebalo mi je da brat i ja odemo u shopping centar i da se osjećam kao milijunašica s 80 dolara u novčaniku. Trebalo mi je da se i vratim kući i da ispričam prijateljicama i prijateljima kako mi je bilo. Trebalo mi je da vidim Pariz (i jesam dragi ljudi, vidjela sam Pariz i neosvijetljeni Eiffelov toranj i protumačila to sebi da se i tu moram vratiti, kad Eiffelov toranj bude osvijetljen, s nekim tko će ga vidjeti s istim sjajem u očima kao i ja – ekipa nije sjaj u očima toliko zbog svjetla, znate da je drugi pojam u pitanju 😊. Trebalo mi je da čujem tatino gunđanje što sam se našljokičala po licu ko Božićna zvijezdica i mamino: „ Ma pusti ga, ča un zna „. Trebalo mi je da još upoznam život i napravim razliku, s krakatim nogama i rukama još nešto porušim u dućanu ili tuđoj kući, trebalo mi je da uvidim koje još bogatstva život sprema za mene i da postoje situacije i osjećaji za koje nikad nisi mislio da ćeš ih upoznati i doživjeti. Trebalo mi je i dano mi je.

Koma koja mi se dogodila ipak je ostavila posljedice na sjećanje. Izgubila sam dio sjećanja, neobjašnjivo koja (dakle, sjećam se događaja kad sam imala 5, a nemam pojma o događajima kad sam imala 9/10 godina, sjećam se 11. godine života, a „izbrisana“ mi je 14-a…) ali isto tako koma mi je dala priliku. Novu. Bolju. Moju.

I da, postala samo strašna cvilidreta (grozna) 😊.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?Zatvori