Sigurno ste već čuli poznatu misao Oscara Wildea: „Budi svoj; svi ostali su već zauzeti.“ Poruka je jednostavna i lako ju je podržati – naravno da želimo biti svoji. Biti jedinstven je sjajno. Budi osoba kakva ti je suđena biti!
Takve poruke snažno se promoviraju u našoj kulturi. Vidimo ih na društvenim mrežama, tiskane na majicama i torbama, pa čak i kao dio svakodnevnih razgovora.
No, zašto onda mnogi koji redovito slušaju i prenose te poruke, istovremeno osjećaju nezadovoljstvo vlastitim životom ako ne odgovaraju trenutačnim trendovima ili barem prosjeku?
Više nego što bismo to htjeli priznati, skrivamo vlastite osobine i talente samo kako bismo izgledali poput svojih prijatelja ili pripadali popularnoj kulturi.
Posebno su tinejdžeri skloni oštro prosuđivati sebe i druge. Mnogi će učiniti gotovo sve kako bi izbjegli pažnju zbog toga što su „drugačiji“, jer očekuju da će zbog toga biti osuđeni.
Dijabetes tip 1 i osjećaj nepripadanja
Zamislite sada da odrastate u takvom društvu s dijabetesom tipa 1. Iz osobnog iskustva mogu vam reći – to nije lako.
Skrivanje injekcija i provjera glukoze iz straha da će vas drugi isključiti ili ismijavati. Ugrožavanje vlastitog zdravlja kako ne biste privukli pažnju samo zato što se brinete za sebe.
Prekrivanje velikog dijela vlastitog života, čak i pred najbližim prijateljima, iz straha da će vas zbog toga drukčije gledati.
Prošla sam kroz sve to. I nikada se ne želim vratiti tamo. Nadam se da će dijeljenje mog iskustva pomoći drugima da odbace sram ili nelagodu povezanu s T1D i uoče kako to stanje može pozitivno utjecati na njih i njihovu okolinu.
Učenje upravljanja T1D donijelo je mnoge izazove
Moj život nikada nije bio „tipičan“. Dijagnozu T1D dobila sam sa šest godina. Bila sam prva u obitelji s tom dijagnozom, pa su prošle godine dok nisam prihvatila dijabetes kao svoju svakodnevicu.
Tijekom jednog od prvih predavanja o T1D, zdravstveni radnik rekao je mojim roditeljima da ću morati imati strogo kontroliran raspored inzulina i obroka – bez dodatnih injekcija između tri glavna obroka dnevno. Moji roditelji tada još nisu znali koliko je to pogrešno.
Školske priredbe i rođendani bili su prava muka – ako vrijeme posluživanja hrane nije odgovaralo mom obroku, jela bih želatinu bez šećera. Na igralištu mi se razina šećera znala naglo spustiti i ostajala bih sa strane s čašom soka, dok su se ostali igrali.
Godinama nisam bila svjesna psiholoških posljedica koje je uzrokovalo to što sam bila izdvojena – a sve što sam željela bilo je biti „obično“ dijete.
Skrivala sam T1D od prijatelja
Poput tisuća drugih s dijabetesom tipa 1, i ja sam predugo vjerovala da me ta dijagnoza čini negativno „drugačijom“.
Kad sam krenula u srednju školu, prvi sam put sama upravljala svojim šećerom i inzulinom – i pobrinula sam se da to nitko ne sazna.
Upoznavajući nove prijatelje, nikada nisam spomenula dijabetes. Ako bi se prije ručka razgovaralo, ostajala bih s njima i propustila priliku da se odvojim i primim inzulin na vrijeme.
Katkad bi moj Dexcom zasvirao usred sata, a ja bih zadržavala dah, nadajući se da će svi pomisliti da je to samo mobitel.
A najgore od svega – kad bi se nudila nezdrava hrana, jela bih je s ostalima, iako sam znala da će mi šećer skočiti u nebo.
Mrzila sam biti drugačija, pa sam činila sve da to nitko ne sazna.
Što bih poručila mlađoj sebi
Skrivanje mog dijabetesa učinilo je život kaotičnim. Postala sam izrazito otporna na inzulin, teško sam uživala u društvu, nisam imala energije za svakodnevne aktivnosti – a motivaciju za tjelovježbu gotovo nikakvu.
Sada, kad se osvrnem na svoje srednjoškolske dane, vidim koliko su me ti pokušaji da se „ne ističem“ zapravo ograničili i oduzeli mi prilike koje su mogle pozitivno utjecati na mene – ili još važnije, omogućiti mi da budem podrška drugima.
Da mogu vratiti vrijeme, rekla bih si tri važne stvari:
1. Kada vodim brigu o dijabetesu, osjećam se odlično
Prvo, pravilno upravljanje T1D uz zdravu prehranu i tjelovježbu može značiti da imam zdravije tijelo nego mnogi bez dijabetesa.
Dijabetes ne znači da sam bolesna – samo da moram voditi brigu o sebi na drukčiji način.
Iako T1D može biti naporan, donosi i pozitivne strane.
Na primjer, mogu precizno kontrolirati razinu šećera kako bih izbjegla nagle padove i optimizirala fizičku izvedbu pomoću CGM-a i prilagođenog unosa ugljikohidrata.
Mnogi bi željeli imati tu kontrolu, a ja sam je odbacivala – samo kako bih bila kao svi ostali.
Danas se osjećam neusporedivo bolje – i fizički i psihički – jer sam prihvatila način života koji mi odgovara.
2. Skrivanje dijabetesa je iznimno stresno
Drugo, skrivati tako važan dio života – poput T1D – uzrokuje golem mentalni teret.
I sama svakodnevna briga oko dijabetesa je iscrpljujuća, a osjećaj da to ne možeš podijeliti s drugima stvara dodatni pritisak.
Nisam ni bila svjesna tog stresa dok ga nisam počela osjećati u svim područjima života.
Onoga dana kada sam prijateljima ispričala za T1D, osjetila sam golemo olakšanje.
I znate što? Svi moji pravi prijatelji nastavili su me voljeti jednako kao i prije.
Dapače, mnoga su prijateljstva postala još jača jer su me počeli pitati o dijabetesu, što je vodilo dubljim razgovorima.
3. Svatko ima svoje borbe
Na kraju, riječima moje majke: „Svatko ima nešto.“
Svijet nije savršen i svaki čovjek prolazi kroz svoje borbe – fizičke, emocionalne, društvene, duhovne... Popis je beskonačan.
T1D je jednostavno moj izazov.
Ništa mi nije donijelo više mira u vezi s dijabetesom od ove spoznaje.
Kad sam opsesivno željela imati „savršeni“ život poput drugih, bila sam jadna i sažalijevala samu sebe.
Danas imam potpuno drukčiju perspektivu.
Iskrenost u vezi vlastitih problema nevjerojatno pozitivno utječe na odnose s ljudima.
Zahvalna sam što sam mogla biti podrška onima koji su prolazili kroz vlastite borbe – premda nisu imale veze s dijabetesom.
Ljudi su mi se povjeravali o obiteljskim problemima, smrti roditelja, odlasku iz domovine, izdaji prijatelja, gubitku kućnih ljubimaca, duhovnim sumnjama...
I upravo zato što sam i sama prošla kroz nešto teško – i još uvijek prolazim – žele razgovarati sa mnom.
Biti podrška, glas utjehe i ohrabrenja – to je ono što daje smisao mojoj borbi s T1D.
Prepoznaj vlastitu snagu!
Živjeti u društvu koje potiče uspoređivanje je teško. Izaći iz kalupa „normalnosti“ i prepoznati jedinstvene prilike koje ti život donosi nije jednostavno.
Znam koliko je zastrašujuće biti drugačiji – pogotovo kad tu „drugačijost“ nisi izabrao, već ti ju je život nametnuo kroz T1D.
Ali napraviti prvi korak prema prihvaćanju sebe, zajedno s dijabetesom, najoslobađajući je osjećaj na svijetu.
Dijabetes tipa 1 može postati dar – ako ga tako odlučiš gledati.
Potrebna je ogromna snaga i zrelost, osobito kod mladih, kako bi se T1D sagledao s zahvalnošću i širinom.
Život s T1D ne svodi se na puko preživljavanje.
Riječ je o tome da svoje boli, izazove, pobjede i priču pretvoriš u nešto što može pomoći drugima i donijeti im tračak nade i svjetla.
Prevedeno i prilagođeno sa: Beyond Type 1
