Prehrana djeteta s dijabetesom – 2. dio

Kako pristupiti djetetu i olakšati suradnju?

Kad god je to izvedivo, dijete bira što će i koliko će čega jesti. Ovo možda nije važno (ni moguće) provoditi svaki dan, ali je od velike važnosti kad god osjetite da je dijete pod pritiskom, ili kad osjetite otpor. Prepustite mu kontrolu, u sigurnim uvjetima. Kako mi to radimo? Sva hrana koja se nalazi u kući sigurna je za konzumaciju i za sve se dogovaramo. Nema propisanog. Jedino što je obavezno je zeleno povrće u sklopu ručka i večere. Ako nije gladan, ne jede, ali nema drugog obroka dok ne prođe razumno vrijeme do idućeg međuobroka ili obroka. Ne očekujem da dijete kaže ne nekom slatkišu i gleda druge dok jedu. Uvijek se pobrinem da imamo alternativu. Kad god u vrtiću imaju rođendan, on nosi kolač sa sobom. Kad god je riječ o ikakvoj prigodi gdje postoji šansa da će biti ponuđeno nešto slatko, ja nosim kolač sa sobom. Eksperimentiram s receptima i  pokušavam ga uključiti. Stalno mu govorim, naučit ću te sve da možeš sam. On mi pomogne ribati cvjetaču za pizzu, miješati kruh i sam napravi čokoladni chia puding. Učim dijete da je moguće uživati u desertu, imati potpuno normalan GUK i nastaviti sa svojim danom.

Cilj mi je da dijete bude neopterećeno svojom bolesti i mislim da je jedini put do toga odgovornost. Znam da roditelji često žele pomoći djetetu i ne izdvajati ga, pružiti mu sve što druga zdrava djeca jedu. Nažalost, takav pristup, iako s dobrom namjerom, dijete na kraju iznimno optereti jer se nitko ne može normalno igrati ni učiti ako je stalno u strahu od hipo i hiperglikemije. Tehnologija napreduje, što je odlična vijest, ali nikad neće niti bi trebala zamijeniti dobre životne navike.

Jesmo li mi ograničeni?

Ultraprerađena „hrana“ je nešto što u mojoj obitelji ne postoji bez obzira na dijabetes. Kako ja gledam na stvari, postoje samo dva izbora: jesti cjelovitu hranu i pripaziti na vrstu ugljikohidrata ili jesti cjelovitu neprerađenu hranu bez obzira na glikemijski utjecaj. Probala sam obje, i biram ovo prvo jer je beskrajno jednostavnije i olakšava život s dijabetesom. Svako dijete kojem je dijagnosticiran dijabetes u nekom trenutku svog života i svoje bolesti susrest će se s restrikcijom. Bit ću slobodna i reći da će se svako dijete bez obzira na dijabetes, u neko doba, bilo s hranom ili s nečim drugim, susresti s restrikcijom ako je pod brigom odgovornih skrbnika. Dijete ne može donositi određene odluke jer ne razumije dugoročne ili kratkoročne posljedice. Mi držimo djetetov najbolji interes u svome dlanu i trudimo se napraviti što manje grešaka a istovremeno dopustiti maksimalno slobode unutar tih granica koje smo postavili radi djetetove sigurnosti. Poznato je da pretjeran fokus na hranu znatno povećava šanse za obolijevanje od raznih poremećaja u prehrani. Isto tako, određeni fokus na hranu je nužan ako dijabetičar planira živjeti zadovoljno, veselo, mirno i sigurno. I tako se nađemo u pravoj dilemi. Mi živimo tu dilemu oslanjajući se velikim djelom na moje iskustvo (srećom, već sam puno toga prošla i imam neki uvid u ono što pali a što ne, barem osobno). Potičemo maksimalnu slobodu (unutar sigurnosti), čak i ako to nekad znači da se osjećam kao da vodim restoran a ne kućanstvo. Moje dijete kada god je to moguće bira što i koliko će jesti od namirnica koje imamo u kući a ja imam pripremljeno ili sam spremna pripremiti. Obavezno je zelenilo uz ručak i večeru, i uvijek se trudim progurati neki minimum bjelančevina. Ako ne želi jesti obrok, ne jede ga. Jednom kad dijete shvati da je odluka na njemu, da ga nitko neće ugnjetavati, podmićivati, moliti, ucjenjivati, prijetiti mu ni staviti ga u kaznu, onda radi odluke bazirano na vlastitom osjećaju gladi i vlastitim željama. Isto tako, nemam nikakav problem s tim da ako je dijete odbilo dva obroka zaredom (što se u pravilu ne događa) reći: u redu, jasno mi je da nisi gladan, ali ja te ne mogu pustiti da sada idemo u park/na plivanje/itd… jer je opasno, bojim se da će ti šećer biti prenizak. Dakle, dijete bira ono za što je ono odgovorno: hoće li jesti i koliko će jesti. Ja biram ono za što sam ja odgovorna: što ću ponuditi za jesti i pobrinuti se za djetetovu sigurnost. Naravno, ovdje govorimo isključivo o situacijama kada je dijete zdravo i isključena je sumnja na ikakvo patološko događanje. Djeca iznimno brzo prihvate svoju odgovornost kada znaju da ih nitko neće tjerati na suprotno. I ako smo cool, opušteni i prihvatimo njihovu odluku, vrlo brzo dijete prihvati svoju odgovornost i zapravo se teško mogu sjetiti kad je obrok bio odbijen. Pokušavam ga maksimalno uključiti u uzgoj hrane, kupovinu hrane, pripremu hrane, serviranje hrane, i prepustiti mu koliko god mogu odluke što će se naći na njegovom tanjuru. Pokušavam biti iznimno pažljiva i ne komentirati količinu hrane koju jede ili ne jede. To je njegova odluka. Isto ću tako u odrastanju biti ludo pažljiva i ne komentirati djetetovu težinu. Nisam našla podatak ali sam prilično sigurna da su svi poremećaji u prehrani krenuli s prvom dijetom kao pokušajem da se smršavi. Nastojat ću svaku takvu želju, ako je bude, preusmjeriti.

Jedino se u društvu čije se vrijednosti toliko poremete, a tržišna cijena jeftinog brašna, ulja i šećera diktira našu svakodnevicu, uopće možemo zapitati je li cjelovita namirnica kao što je jogurt, orah, ili mrkva zdravija od napolitanke, fritule i palačinke? Kako se možemo zapitati je li opasno da dijete jede grašak i mrkvu umjesto tjestenine od bijelog ispranog brašna? U vrtiću moje dijete za užinu jede normalnu hranu kada druga djeca jedu napolitanke. Tko je tu zakinut? Kako smo kao društvo dopustili da nam se djeci u organizacijama koje mi plaćamo daje hrana koja im narušava zdravlje? Ovo je pitanje s kojim se borim na poslu i privatno. Djeci, dok su još u potpuno prilagodljivoj fazi, dok još imamo šansu usaditi im dobre životne navike, dajemo hranu koja ni po kojim kriterijima ne spada u hranu, već u „jestive supstance slične hrani“ (Michael Pollan: Food Rules) i onda se iščuđavamo na porast pretilosti, hipertenzije, dijabetesa tip 2 i metaboličkog sindroma u sve mlađoj dobi. Je li „da bude isti kao drugi“ dovoljno dobar razlog da djelujemo u suprotnom smjeru od zdravlja? Bismo li mu, u nekom drugom svijetu i u neko drugo doba, rekli da je u redu pušiti cigarete jer to svi rade, pa zašto bi bio drugačiji? Informacije o štetnosti ultraprerađene hrane s visokim udjelom rafiniranih masti i šećera su jednako nedvosmislene kao što su jednom bile informacije o štetnosti duhanskog dima. Novac uključen u prodaju i reklamiranje takvih supstanci je golem.  Tješimo se da je dovoljno učiti djecu „umjerenosti“ a zaboravljamo da ih pokušavamo učiti da budu umjereni u konzumaciji namirnica iza kojih stoji trust iznimno pametnih, sposobnih i visoko plaćenih stručnjaka čiji je jedini cilj da te namirnice napravi prosto neodoljivima. Tko će pobijediti? Borba nije poštena. Okruženi smo okolinom koja se medicinski smatra obezogenom (potiče razvoj pretilosti). Ja nikako ne želim da moja djeca jedu kao svi drugi, jer svi drugi u 80 % slučajeva umiru od potpuno preventabilnih bolesti uzrokovanih životnim stilom. Svi drugi dočekaju liječnika u 40-im godinama i tada panično traže savjet jer ne žele piti antihipertenzive, oralne antidijabetike i statine. Možda sam pretjerano osjetljiva na te podatke zbog svoje profesije, ali definitivno ne planiram zatvarati oči pred činjenicama. Glavna bojazan mi je da neću moći svoje dijete koje nema dijabetes zaštititi od takve hrane u organizacijama, jer neću imati „dovoljno dobar zdravstveni razlog“.

Je li ovakva prehrana zdrava?

Smatram da nije potrebno čekati da mi netko od glavešina „dopusti“ da djetetu umjesto tjestenine ili riže za prilog dajem ciklu i brokulu. Isto kao što mi ne treba dopuštenje da djetetu umjesto kupovne krafne napravim kolač od tikve i kakaa, što namjeravam davati i djetetu bez dijabetesa jer je neusporedivo bolja, zasitnija, zdravija, ukusnija i hranjivija opcija. U najnovijim službenim uputama pronaći ćete informaciju da ne postoji idealan omjer makronutrijenata kojeg bi se osoba s dijabetesom trebala držati (https://care.diabetesjournals.org/content/42/5/731). Djeca, kao i ljudi ovog svijeta, odrastali su i živjeli u najobičnijim i najneobičnijim uvjetima, u kulturama koje su se hranile pretežito ugljikohidratima i kulturama koje su se hranile pretežito mastima. Za zdravu djecu i zdrave ljude ovog svijeta postoji samo jedna prehrana kojoj nismo prilagođeni a to je prehrana zasnovana na ultraprerađenoj  hrani. Ovo vrijedi i za nas dijabetičare, ali uz jednu dodatnu stavku. Zbog prirode davanja egzogenog inzulina iznimno nam je teško inzulinom pravilno i SIGURNO pokriti neke ugljikohidrate koji se prirodno pojavljuju u hrani i koji su potpuno zdravi  i sigurni za zdravu populaciju. Med, cjelovite žitarice i neke vrste voća su krasne, zdrave i cjelovite namirnice. No ako ih serviram za obrok sebi ili svom djetetu, ulazim u vrlo opasnu igru pogađanja inzulina i brzih ugljikohidrata. Zbog svoje i djetetove sigurnosti, SREĆOM  imam cijelu paletu namirnica koje su jednako cjelovite, jednako zdrave, zasitne, pune mikronutrijenata a čuvaju me od te opasne igre. I to je ono što biram. Mijenjam rižu, tjesteninu, krumpir i bananu za brokulu, ciklu, bademe i jagode.

Fokus je na cjelovitoj namirnici. Gajim duboko uvjerenje da se u prirodi namirnice nalaze u optimalnom omjeru i trudim se to poštovati. Naš pristup hrani nisu hrenovke, hamburgeri bez bublice i komercijalni „proteinski“ pripravci. Junk je uvijek junk i učim djecu da junk izbjegavaju. Kod kuće ga nema i nas neće vidjeti da ga jedemo. Iskušali smo par puta komercijalne „proteinske“ pudinge i jogurte i nisam bila zadovoljna. Prvenstveno jer mi se ne sviđa konzumirati hranu koja na poleđini ima sastojke koje ne razumijem, ne znam što su ni odakle su. Drugo, jer su mahom takvi proizvodi zaslađeni maltitolom koji ne smatram optimalnim zaslađivačem (držimo se eritritola, stevie i u manjoj mjeri brezinog šećera). Treće, jer općenito ne učim djecu kupovati stvari koje puno bolje, hranjivije, jeftinije i zabavnije mogu napraviti sami. Pa smo se ipak vratili chia pudingu iz kućne radinosti. Ne kupujem ni proteinski jogurt niti klasični voćni jogurt nakrcan šećerom jer mislim da su i jedan i drugi nusprodukt industrije koja nema naše zdravlje u interesu. Najčešće jedemo jogurt takav običan, normalan i ukusno dosadan kakav je. Ako nam se jede voćni, kad je sezona, umiješamo svježe bobičasto voće u njega, kada nije sezona, umiješamo žličicu marmelade od bobičastog voća (bez šećera). Ne kupujemo proteinski kruh iz istog razloga, ne pouzdajem se u sastojke, nepoznati su mi, komplicirani i skupi. Radimo kruh od lana, bučinog brašna, kefira i jaja (ili neku sličnu verziju). Ipak, nisu bitni samo šećeri, već je važno cjelokupno zdravlje.

Zaključno

Moje dijete ne zna što je teret dijabetesa. Imam sreću što imam dijabetes i sve sam isprobala na sebi. Ja sam filter da do njega dođe samo ono najbolje. Znam svoju motivaciju jer sam probala živjeti drugačije i bilo je tako teško… milijun puta teže nego što je moj život sada. Bilo je tako teško odrastati u stalnom strahu od hipo i hiperglikemije. Bilo je tako teško ići na kontrole, biti ljuta na sebe, biti frustrirana i izolirana… Znam zašto sam izabrala drugačije, ali moje dijete možda neće znati. Možda će morati sam saznati i sam probati. I to je u redu. Ali kada i ako opet bude htio ploviti mirnim vodama, moje iskustvo i primjer bit će uvijek tu, da ga slijedi i da doživi zdravlje u punom smislu te riječi.


Još iz kategorije Djeca: