Većina dijabetičara se barem podsvjesno boji hipoglikemijske kome, a posebno njihovi roditelji. S dijabetičkim stažem slabi osjet hipoglikemijskih simptoma, pa opasnost od kome proporcionalno raste. Osjećaj hipoglikemije niti jedan dijabetičar ne može opisati zdravom čovjeku. Kada mlade dijabetičare trese “hipo” ili se bude u znoju, ponekad požele da mogu izbjeći hipoglikemijske simptome. Ali, kad čovjek dođe u fazu dijabetičara s dugogodišnjim stažem, tek tada može u potpunosti osjetiti kako je hipoglikemija ”u tišini” puno strašnija.
Možda najosjetljivija skupina su žene, koje su s dijabetesom tipa 1 prošle jednu ili više trudnoća. U trudnoćama je potrebno održavati šećere u razinama zdrave osobe. Uz vrlo visoke količine hormona i značajno povećane doze inzulina to je težak posao i rezultira povećanjem broja hipoglikemija i njihove težine. Devet ili nešto više mjeseci šećera na donjoj granici, najčešće poslije poroda, ostavljaju traga na mogućnostima žene da osjeti hipoglikemiju. To razdoblje smanjenja osjeta za hipoglikemiju kod nekih žena prođe nakon nekoliko godina, dok kod nekih ostaje dulje vremensko razdoblje.
Nema toga što roditelja može boljeti više od djetetove patnje. Koliko god bio svjestan objektivnih okolnosti, prepreka ili financijskih mogućnosti, uvijek pokušava iznaći načina da izbjegne ili djetetu olakša muke, pa i najmanje ako ikako može. Koliko god osjećaj hipoglikemije bio ružan, čovjek se na sve navikne, ko’ i magare na batine, ali ne možeš se naviknut na nešto što se ne događa tebi nego tvom djetetu. Roditelj često osjeća i potpunu odgovornost za djetetove šećere, a istovremeno nema potpunu kontrolu nad djetetovom prehranom, aktivnostima niti hormonima. Često nema niti medicinskih pomagala koliko i koje bi trebao.
Pogledajte filmić koji najbolje pokazuje hipoglikemiju djeteta, preuzet uz dozvolu autora sa Facebook stranice Guarding Grayson:
Zadnja skupina ljudi s većom ugroženošću od hipoglikemija su osobe kojima jednostavno ne odgovaraju neke vrste inzulina. To se češće događa nakon što protekne određeno vrijeme na istoj vrsti inzulina, on se prestane ponašati kao prije ili se naše tijelo navikne ili promijeni. Nagađam koji je uzrok, ali ako činiš sve isto kao prije, a rezultati nisu zadovoljavajući, potrebno je razmotriti i opciju promjene inzulina. Češće su problematične noći nego dan i istovremeno teže za uskladiti. Dok čovjek spava, veća je vjerojatnost da hipo neće osjetiti, nego dok je budan i aktivan. Ako ti se dogodi pola sata do nekoliko sati u hipoglikemiji, ujutro se moraš probuditi umorniji nego da si prospavao sa zdravom razinom šećera u krvi, a ako se to ponavlja redovito, vrijeme je za ozbiljno razmatranje kako problem riješiti.
Koliko god mi nabrajali negativne strane teških hipoglikemija i lakših, ali dugotrajnih hipoglikemija, druga strana vage, odnosno hiperglikemija, je jednako loša. S jedinom olakšavajućom okolnosti – a to je da su posljedice hiperglikemije kao kredit – neizbježne, ali odgođene. Tako da si ne možemo dozvoliti niti preveliki strah od hipoglikemije niti težnju ka hiperglikemiji. Samo posložiti mogućnosti i alate koji će nam omogućiti izbjegavanje teških hipoglikemija, a doziranje, način uzimanja, vrijeme uzimanje i vrsta inzulina su jedan od ključnih faktora.
Tresiba djeluje najdulje od svih inzulina na tržištu. Prema Uputi o lijeku više od 42 sata. Iako je to vjerojatno u idealnim uvjetima i nije primjenjivo u praksi, barem ne za sve dijabetičare, još uvijek je to značajno dug period. A iako traje 42 sata, mi ga ne uzimamo svaka 42 sata, nego svaka 24 sata. Osnovne informacije o Tresibi je moguće pronaći u članku “Tresiba – novi igrač na tržištu inzulina”
Ja si laički objašnjavam da je upravo duljina djelovanja Tresibe jedan od glavnih mehanizama koji smanjuje hipoglikemije uzrokovane bazalnim inzulinom. Prvo se stvori zaliha u našem organizmu za naredna 42 sata, a onda svakih 24 (ili par sati manje – više) mi tu zalihu nadopunjavamo. Kao kad držiš u skladištu nekoliko konzervi srdela, namijenjenih prodaji u dućanu na polici. Onda ti se ne može dogoditi da u dućanu imaš viška ili manjka srdele, jer uvijek možeš prebaciti iz skladišta koliko ti nedostajena polici. S tako osiguranom zalihom, ne može se dogoditi manjak srdele na polici.
Drugi je korak onda osigurati da se polica ravnomjerno puni, tako da teta redovno nadomješta prodane konzerve srdele, pa ih je uvijek 5 ili 10 komada na polici. Odnosno uvijek jednako, ovisno o ”mogućnostima police” i točno toliko da polica konstantno izgleda puna. Kada bi ta dva mehanizma savršeno funkcionirala, ne vidim zapreku da rezultat ne bude ravna linija bazalnih šećera.
Za usporedbu, inzuline koji traju točno od doze do doze, bih mogao usporediti s dovozom robe izravno iz dostavnog kamiona na policu u dućanu. Ipak je veća vjerojatnost da će polica u nekim trenucima biti malo više nakrcana, a u drugim malo više ispražnjena.
Mutni inzulini koje sam koristio na početku ”dijabetičke karijere” uz to što nisu imali zalihu, su zasigurno bili nestabilniji i u pretvaranju polimera u monomere koje inzulinski receptori mogu iskoristiti. I dijabetičari koji su koristili taj inzulin i s njim imali noćne hipoglikemije, morali su ih rješavati zaobilazno: buđenjem u određeno doba noći i preveniranjem hipoglikemije ili biranjem strategije manje doze noćnog bazalnog pa buđenje ranije ujutro i uzimanje brzog inzulina kako bi se prevenirao jutarnji porast šećera. Današnja mogućnost odabira između više bazalnih inzulina mnogima može biti značajna.
Kao i uvijek do sada, nema čarobnog štapića za naš dijabetes. Nema univerzalnog lijeka za sve, a i svakome od nas situacija se s vremenom mijenja. Nema čak ni uspjeha ukoliko malo ne uključimo mozak. Ipak, uvjeren sam da bi nekim supatnicima ovaj novi „igrač u kvartu“ mogao donijeti manje hipoglikemija i stabilnije šećere, dakle uspješniji život s dijabetesom.
U prilog tome je najnovija informacija da je Europska Medicinska Agencija (EMA) izdala pozitivno mišljenje i odobrila dopunu službenog opisa Tresibe (Degludec). U opisu sada stoje podaci iz najnovijih studija koje su pokazale “klinički značajna smanjenja hipoglikemija” u usporedbi sa drugim inzulinom kod osoba s Tip1 i Tip2 dijabetesom.
Jednu od studija koja se fokusirala na hipoglikemije možete proučiti na linku ovdje
Prvi općeniti članak potražite ovdje: “Tresiba – novi igrač na tržištu inzulina”
I za sami kraj, ako odustanete od Tresibe ili bilo kojeg drugog inzulina, nemojte ih baciti u vjetar. Donirajte ih Maji i Ivani za humanitarnu inicijativu „Insulin for life“ čiji je promotor i vaš omiljeni blogerski portal.
Sretno nam bilo.
Urednik portala naInzulinu.com.
Dugogodišnji volonter društva Veliki za Male sa šećernom bolešću. Bivši predsjednik Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Bivši član izvršnog odbora Hrvatskog Saveza Dijabetičkih Udruga, te HZZO povjerenstva za Opća i medicinsko-tehnička pomagala
