Što nam hipoglikemija uistinu čini?

Hipoglikemija je stanje u kojemu se definitivno i neminovno našla svaka osoba na inzulinu. Zašto? Zato što smo svi mi ljudi od krvi i mesa i niti mi, niti naš život, nismo programirani prema nekom algoritmu koji će točno i bez mane ili uz samo minimalna odstupanja proračunati svaki put točno potrebnu količinu inzulina za slijedeći obrok. Naravno, u tom slučaju bismo i točno u dlaku trebali znati predvidjeti apsolutno svaku našu aktivnost u svakoj pojedinoj minuti u danu. Svako divljanje hormona. Svaku nepredviđenu situaciju. Svaki malo jači ili pak slabiji sindrom zore. Svaku promjenu vremena. Trebali bismo moći predvidjeti apsolutno SVE. Kada bismo to uistinu i mogli, i da živimo u mračnom srednjem vijeku, vrlo vjerojatno bi nas optužili da smo vještice (ili vještaci) te bismo svoj život skončali, ne radi posljedica dijabetesa, već radi savršene perfekcije. Čitajte mi s usana – TO JE NEMOGUĆE! Vjerujem da se svaki pojedinac na inzulinu susreo i možda s nesvjesnom dozom diskriminacije od strane okoline, koja je u svom nerazmišljanju i neshvaćanju situacije zahtijevala od nas nešto što mi zapravo nismo bili u mogućnosti odraditi i pri tom zadržati željene granice glukoze. Trebamo li ih za to kriviti? – NE. Jer kako niti mi ne možemo apsolutno savršeno predvidjeti sve (ne)predviđene situacije, tako niti naša okolina unatoč svoj svojoj ljubavi i potpori ne može znati bolje od nas kako koja situacija utječe na naš šećer.

Vjerojatno se pitate može li se hipoglikemija kod osoba na inzulinu (ali i onih na tabletama) uvijek i zauvijek izbjeći? Može – samo što biste u tom slučaju trebali imati neko novo tijelo, neki novi organizam, s nekom novom i funkcionalnom gušteračom. E k vrapcu – u tu kategoriju ljudi ja ne spadam, a vrlo vjerojatno i velika većina onih koji čitaju ove retke. Sve osobe na inzulinu susreću se s hipoglikemijom – neki više, neki manje.

Hipoglikemija

Hipoglikemija je stanje niske razine šećera u krvi. Hipoglikemijom se smatraju vrijednosti nižima od 3.9 mmol/L. Naravno da simptomi hipoglikemije s vrijednošću od 3.5 mmol/L  nisu jednaki onima od 2 mmol/L. U slučaju nižih vrijednosti, simptomi hipoglikemije su izraženiji i snažniji te je povratak organizma u „normalno“ stanje nešto duži. U takvim situacijama nam se čak i nakon izlaska iz hipoglikemije javlja osjećaj kao da smo još uvijek u njoj.

Simptomi

Simptomi hipoglikemiju su razni te ovise i od pojedinca do pojedinca, no neki od „uobičajenih“ simptoma su drhtavica, znojenje, zamućen vid, „petljanje“ jezika, dekoncentracija, pospanost, glad, glavobolja, trnci… Postoje oni koji znakove hipoglikemije ne prepoznaju na vrijeme pa nakon blaže, završe u težoj hipoglikemiji. Ukoliko se pojedinac nađe u besvjesnom stanju, netko iz njegove okoline (a nadamo se da će taj netko biti prisutan) mora osobi s dijabetesom dati potrebnu injekciju glukagona – hormona čije je djelovanje suprotno djelovanju inzulina. Ukoliko glukagon nije pri ruci, a osoba je bez svijesti i nije u mogućnosti primiti na usta dekstrozu ili bilo koju vrstu šećera, potrebno je što hitnije pozvati hitnu pomoć koja će direktnim ubrizgavanjem glukoze u venu vratiti onesvještenika u budno stanje. U takvim situacijama bi čak i primjerice mazanje usana medom možda uspjelo malo olakšati cijelu situaciju.

Posljedice

Na ovogodišnjem ATTD (Advance Technologies and Treatments in Diabetes) u Beču sam konačno dočekala nekoliko predavanja s temom hipoglikemije. Svi znamo da je hipoglikemija neželjeno stanje i da svaki doktor bježi od nje k’o vrag od tamjana, ali nikada do sada mi nitko konkretno i jasno nije odgovorio što se to točno događa s našim organizmom kada je u hipoglikemiji. Uvijek se priča samo o dugoročnim posljedicama hiperglikemije, ali što je s hipoglikemijom? Prema predavanju prof. dr. sc. Simona Heller (Velika Britanija) u slučaju hipoglikemije naš mozak ne dobiva dovoljno hrane, niti kisika. Upravo zbog toga se pojavljuju svi gore navedeni simptomi – gubimo koncentraciju i mogućnost pravilnog slaganja rečenica. Naš mozak pati. Problem u slučaju hipoglikemije je nepovratnost pogođenih stanica mozga. Mnoge osobe koje su već dugogodišnji bolesnici na inzulinu imaju radi toga veću nemogućnost pamćenja te one situacije odlaska u špajzu i pitanja samog sebe „Zašto sam ja ovdje? Po što sam to došao?“. Mogli bismo blago reći da im je pamćenje malo u banani. No često puta su takve „zaboravljive“ situacije smiješne i simpatične tako da nitko neće zamjeriti takvu vrstu zaboravljivosti, ali svakako trebamo biti svjesni da je naš mozak u trenucima hipoglikemije gladan i bez kisika, a biti gladan i bez kisika nikome nije životna želja.

Najgora i najteža posljedica hipoglikemije je smrt. Ovo nije tekst kojim se bilo koga želi uplašiti ili obeshrabriti, ali, iako rijetko, takvi slučajevi se ponekad uistinu i dogode. A kada se dogode, povratak u prijašnje stanje nažalost baš i nije moguće. Osobno poznajem slučaj mladića koji je radi prekomjerne konzumacije alkohola svoj život okončao nakon jednog „bezazlenog“ izlaska koji je taj put za njega bio koban. Spomenuti mladić nije imao niti 30 godina… Najgore od svega je činjenica da on nije jedini, a smrt izazvana hipoglikemijom je uistinu da se svi zapitamo „Pa zar se to nije moglo spriječiti?!“.

Posebno su opasne noćne hipoglikemije jer su dugotrajne i jer mi tokom svog sna često puta nismo niti svjesni naše hipoglikemije. Najčešće se u tim situacijama probudimo znojni, sa srcem koje udara 100 na sat, a ponekad čak i sa smiješnim snovima koji nas upozoravaju na to da smo u hipoglikemiji. Ja sam primjerice imala epizodu nakon jednog treninga u kojemu sam sanjala svog trenera kako mi u snu govori da sam u hipoglikemiji i da bih trebala malo „olabaviti“. Nakon toga sam se probudila znojna kao da sam uistinu i odradila trening i sa srcem koje udara kao nakon netom istrčanog sprinta. Naravno – bila sam u hipoglikemiji. Bilo je i onih noći kada me je budila moja okolina, ali unazad zadnjih nekoliko godina sam pomoću CGMs i fGMs sustava za kontinuirano praćenje glukoze u potpunosti eliminirala teške noćne hipoglikemije.

Hipoglikemija utječe i na naš san te na kvalitetu našeg spavanja. Mnoge osobe od straha od hipoglikemije drže svoje vrijednosti GUK-a tokom noći na višim razinama, a briga od pojave hipoglikemije u toku noći je nešto što prema nekim istraživanjima umanjuje kvalitetu i miran san osoba s dijabetesom.

Je li moguće umanjiti pojavu hipoglikemije?

Da, a priču na tu temu možete pročitati ovdje :).

Zaključak

Ovo nije tekst kojem je cilj uplašiti oboljele i njihove najmilije od mogućih nuspojava hipoglikemije. Ovo je tekst kojemu je namjera osvijestiti javnost o važnosti održavanja razina GUK-a u željenim gabaritima. Što više mi imamo pred sobom neki određeni raspon granica u kojemu nam je želja držati naše vrijednosti glukoze, to je i pojava hipoglikemije niža. Razloga strahu i panici nema. Samo umjerena kontrola i briga o nama samima ili našim najmilijima te potpora oboljelima i neosuđivanje bez nabijanja grižnje savjesti ključ je uspješnog vođenja dijabetesa. Posljedica moramo biti svjesni, ali život moramo živjeti neopterećeno i svjesno da smo mi, a ne dijabetes, gospodari našega života. Do cilja se uvijek dolazi malenim i polaganim koracima, a tako je to i u životu s dijabetesom te svim njegovim hiper i hipoglikemijama.

Želim vam svima dobre šećere :)!

Još iz kategorije Hipoglikemija: