Hipo i hiperglikemija − utjecaj na mozak

Od trenutka kada mi je dijagnosticiran dijabetes tip 1, liječnici su panično govorili o hipoglikemiji, a nešto manje panično o hiperglikemiji. Odnosno, razlika je bila u sljedećem − hipoglikemija je izazivala trenutnu i brzu reakciju te paniku kod svih prisutnih, dok se o hiperglikemiji govorilo kao o onome što je opasno i što treba izbjegavati jer dugoručno izaziva trajne, neugodne i fatalne posljedice. I to uistinu tako i je. Dok teška, akutna hipoglikemija u samo nekoliko trenutaka može dovesti do kome pa i smrti, hiperglikemija taj postupak malo usporava i čini to iz sjene. Tajno, polako i skrovito, ali sigurno. Ako smo uistinu nemarni ili ako smo pod utjecajem teže viroze te u apsolutnoj nemogućnosti dovesti hiperglikemiju u normalu, onda i ta inače „polagana“ hiperglikemija može u roku od svega nekoliko dana dovesti do teške i ozbiljne ketoacidoze u kojoj smo prepušteni na milost i nemilost majci prirodi.

Hipo i hiperglikemija − utjecaj na mozak

I hipo i hiperglikemija imaju snažan utjecaj na naše kognitivne sposobnosti. Na ovogodišnjoj ATTD 2019 konferenciji u Berlinu imala sam priliku prisustvovati predavanju na kojemu je bila riječ upravo o djelovanju hipo i hiperglikemije na naš mozak. Uopće je nepotrebno dovoditi u pitanje − hipoglikemija utječe na vrijeme reakcije, mogućnost govora, umanjuje količinu sive tvari u mozgu, koncentracija nam je umanjena, protok krvi u dijelovima mozga zaduženima za kognitivne reakcije je umanjen, motorika je umanjena, vid postaje lošiji, postajemo agresivni…

Osobno me je uvijek zanimalo koja je to vrijednost GUK-a koja moje zdravstveno stanje dovodi u opasnost, odnosno pri kojim vrijednostima se moje sive stanice u mozgu uništavaju? Točno matematički nam nitko ne može odgovoriti na to pitanje, no neupitno je da svaka akutna hipoglikemija ima utjecaj na smanjenje sive tvari u mozgu. Pri tome se postavlja važno pitanje. Osobe čije su vrijednosti GUK-a konstantno povišene, osjećaju simptome hipoglikemije već pri vrijednostima šećera od 7 mmol/L. Znači li to da se stanice u njihovom mozgu već pri 7 mmol/L nepovratno oštećuju? NE! To samo znači da je njihovo tijelo već toliko dugo pod štetnim utjecajem visokih šećera i da jedinu negativu na njihov mozak čine konstantno visoke vrijednosti šećera u krvi. Za takve je osobe od iznimne važnosti ponovno, isponova, priviknuti tijelo na normalne vrijednosti GUK-a i poručiti mu kako je to „ono normalno što meni treba“.

Ako smo pod konstantnim utjecajem visokih šećera u krvi, naša razina IQ-a će se smanjiti. Odnosno, jednostavno rečeno, svakodnevno ćemo biti sve manje i manje inteligentni. Važno je naglasiti da hipo i hiperglikemija imaju najveći utjecaj na razvitak mozga kod djece. Pri tome bih htjela naglasiti sljedeće i umiriti brižne roditelje čiji mali anđeli imaju dijabetes tip 1 − poznajem puno osoba koje dugo boluju od dijabetesa, oboljelih u ranoj dobi, a sada su već odrasli ljudi. Nikako ne bih ni jednu od tih osoba okarakterizirala kao neinteligentnu. Dapače, upravo suprotno. No, zasigurno bih ih okarakterizirala kao zaboravne. Je li to pod utjecajem dijabetesa i razno raznih vrijednosti GUK-a koji ih je pratio kroz njihov razvitak ili je to jednostavno dio njih − pojma nemam i teško je reći. Naime, mnoge osobe koje nemaju apsolutno nikakvih problema sa šećerom u krvi su također podosta zaboravne. 🙂

Zaključak

Mi smo osobe koje svakodnevno žive život s dijabetesom. Postoje oni čije su vrijednosti šećera u krvi, unatoč dijagnozi, čak i bolje nego kod zdravih osoba. Kod većine nas naši su šećeri ponekad dobri, ponekad bolji, ponekad loši, a ponekad grozni. Potrebno si je postaviti određene granice i Time in Range, odnosno područje glukoze u kojemu želimo biti 100 % našeg vremena (iako tih 100 % možda nećemo uvijek uspjeti i ostvariti). Kratkotrajne hipo ili hiperglikemije nisu ono nešto što će nepovratno uništiti naše zdravstveno stanje, no sigurno je da određeni utjecaj na naš organizam i te kratkotrajne situacije imaju. Trebamo se truditi biti bolji i biti svjesni mogućih posljedica loše regulacije šećera u krvi, ali prilikom naše brige za vlastiti šećer u krvi treba biti i svjestan činjenice da mi preuzimamo važnu ulogu organa koji je odlučio prestati sa svojim radom,  gušterače. To nije uvijek lako ni lijepo, ali je potrebno. Uspona i padova će biti uvijek, a na nama je da se okrenemo prema usponima i gledamo pozitivno prema naprijed. S pozitivom i optimizmom će i sve ostalo doći na svoje mjesto. 🙂