Svi smo više-manje upoznati sa strahom od hipoglikemije. No, što znamo o strahu od hiperglikemije, odnosno povišenih razina šećera u krvi?
Na predavanju „Fear of hyperglycemia“ održanom na ovogodišnjoj ATTD konferenciji u Berlinu, izlagači su istaknuli kako je spomenuti strah najprisutniji među roditeljima djece oboljele od dijabetesa tip 1. Također su istaknuli kako taj strah nije jednak kod svih roditelja i prema studiji iz 2022. koju su proveli izraelski istraživači, ovisi o nekoliko čimbenika. Istraživanje je provedeno sa 152 roditelja djece između 6 i 14 godina kojima je dijabetes otkriven prije barem godinu dana, a koriste CGM sustave ili flash glucose monitoring sustave minimalno 3 mjeseca.
Rezultati istraživanja pokazali su sljedeće:
1. Roditelji s djecom od 6-10 godina imaju veći strah od hiperglikemije u odnosu na roditelje sa starijom djecom. Razlog je poprilično očit. U tim godinama roditelji još uvijek umjesto djeteta brinu o kontroli dijabetesa. Kasnije briga prelazi na dijete, dok se stres kod roditelja smanjuje.
2. Na strah od hiperglikemije kod roditelja utječe i rezultat HbA1c testa njihova djeteta. Što je rezultat niži, roditelji očekuju da će se isti, a možda i bolji rezultati nastaviti i sa sljedećim vađenjem krvi.
3. Ako je dijete s T1D barem jednom u životu doživjelo dijabetičku ketoacidozu, roditelji su više zabrinuti da će se isti scenariji ponoviti pa sukladno tome imaju veći strah od hiperglikemije. Dakle, roditelji čija su djeca iskusila DKA više su zabrinuta oko povišenih šećera.
4. Posljednji faktor koji utječe na povećani strah od hiperglikemije je način kontrole dijabetesa. Dok roditelji s mlađom djecom brinu o tome kako liječiti visoke šećera kod svojih mališana, oni sa starijom djecom brinu hoće li si ona redovito davati inzuline i biti odgovorna u kontroli dijabetesa. Korištenje senzora i inzulinske pumpe smanjuju zabrinutost kod roditelja, premda roditeljska briga ne prestaje sve dok njihova djeca ne odrastu u odgovorne mlade ljudi koji će potpuno samostalno, savjesno i ozbiljno preuzeti brigu o svom tip 1 dijabetesu.
Ovo su najčešći odgovori roditelja na pitanje što ih zapravo najviše brine kad je u pitanju hiperglikemija kod njihove djece:
– Strah me da će dijete imati povišene šećere i neće ih primijetiti
– Bojim se da će dijete konzumirati namirnice koje uzrokuju rapidni rast glukoze u krvi dok je samo kod kuće
– Strah me da će djetetu biti fizički loše tijekom hiperglikemije
– Bojim se da si dijete neće samo dati korekciju kad mu naraste šećer
Sukladno tome, da bi prevenirali hiperglikemiju roditelji najčešće poduzimaju sljedeće aktivnosti:
– Održavaju razine glukoze u krvi djeteta niže nego se preporučuje
– Djetetu daju korekcije inzulinom u trenutku kad senzor pokaže strelicu rasta
– Naređuju djetetu da vježba čim se na ekranu uređaja pojavi strelica rasta glukoze
– Provjeravaju djetetov GuK više od četiri puta u 60 minuta
U zaključku predavanja istaknuto je kako je strah od hiperglikemije kod roditelja oboljele djece od tip 1 dijabetesa očekivan. Pitanje je samo kako će se roditelji nositi s tim strahom i hoće li ga možda nesvjesno projicirati na svoje dijete. Hoće li ih potaknuti na bolju kontrolu dijabetesa ili na anksioznost i osjećaj bespomoćnosti? Roditeljima bi trebalo biti pojašnjeno koji su ciljevi optimalni kod njihova djeteta te bi mogli osjećati zadovoljstvo ako te ciljeve postižu bez obzira na to što nisu stopostotni.
