Kristina BlaslovU doba kada se osobno zgražam nad vijestima: COVID, ratovi, požari, poplave, klimatske promjene, a osobito lobiranja i lamentiranja kako je do čega došlo, nailazim na „spektakularan“ naslov teksta kakav se uistinu, u svakom segmentu (a koji nije kriptovalutna aplikacija) može i vrijedi pročitati do kraja.
Nedjeljno izdanje 24 sata kaže: „Hrvatska pamet još jednom je pokazala što zna i može, pa je tako, nakon dvije godine predanog rada nedavno lansirana aplikacija DiaHelp“. S obzirom da mi je struka i da je to dio odgovornosti dijabetologa, smatram da i trebam biti upoznata sa svakim, pa i takvim novitetom jer ću neminovno u svakodnevnoj praksi dobiti pitanja o istoj. Pozdravljam način na koji je novinarka u nekoliko rečenica sažela osobitosti i ključne značajke same aplikacije jer je tako, gotovo sam sigurna, dala dovoljno informacija čitatelju čemu aplikacija služi, iznijeli su i pozitivan primjer njene funkcionalnosti, a kako je besplatna i kompatibilna sa svakim mobilnim operativnim sustavom, moja znatiželja nije mogla odoljeti da je ne „downloadam“ sama i istražim kako ona uistinu radi. Tim više što osobno poznajem IT stručnjaka kao i većinu tima koji stoji iza aplikacije, a nisam bila upoznata da se stvara, ni da je zaživjela do novinskog članka. To je naravno bio dodatni motiv da pokušam uhvatiti svaku njenu eventualnu manjkavost i kao takvu aplikaciju prihvatim ili odbacim.
Po registraciji sebe kao korisnika pri čemu mi je bilo potrebno ime, prezime, e-mail i broj telefona, ulazim u glavni izbornik gdje me aplikacija upozorava o važnosti upisivanja još nekoliko osnovnih podataka kakvi bi se trebali nalaziti i nalaze se na ranije korištenim, mi smo ih kolokvijalno nazivali „dijabetičkim iskaznicama“. Uz već spomenute osobne podatke, tu su i oni o lijekovima te medicinskim pomagalima koje osoba koristi kao i "kontakt za paniku". Rekla bih da je „iskaznica“ u elektronskom obliku u doba suvremenih tehnoloških rješenja možda i prihvatljivija opcija mlađoj populaciji i njihovim roditeljima. Aplikacija također zahtijeva da upišete lokaciju, što je logično; jer ako odaberete za sebe u glavnom izborniku između „mogu pomoći“ ili „trebam pomoć“, jasno je da se treba znati gdje točno jeste. Doseg aplikacije je unutar kruga od 15 km, no ako upit dođe do vas, a vi niste u mogućnosti npr. dostaviti što je u tom trenu korisniku potrebno (ovdje govorim o eventualnoj potrebi za inzulinom, izgubljenim senzorom, odašiljačem, glukometrom i sl.), možete iz svojeg kruga pozvati osobu koja to na neki način može dostaviti. Druga vrsta pomoći koja se nudi jest savjet za nisku ili visoku koncentraciju glukoze. Pored ovih osnovnih tu su još neke hvalevrijedne opcije aplikacije, s kojima bi možda bilo bolje da se osobe sa šećernom bolesti ili njihovi bližnji (ali i dijabetolozi) upoznaju sami.
Dakle, smatram da je aplikacija jednostavno složena tako da se svatko, s najmanjom razinom „mobilnog jezika“ ili „jezika aplikacija“ može snaći. Iz svega što sam ukratko navela, jasno je da je smatram i praktičnom i višestruko korisnom, a povezujući isto s kliničkom praksom, navest ću još nekoliko razloga zašto sam „za“, odnosno zašto će aplikacija imati svoj daljnji (nadam se) razvoj i zašto ću joj ako me zatraže, posvetiti i dio svog slobodnog vremena i znanja.
Naime, među mladima u društvu, šećerna bolest više nije međuvršnjačka „stigma“. Otkada su nam dostupni npr. senzori, ne mogu ne primijetiti u svakodnevnom radu da su osim onih objektivnih koristi koje nam nose, postali i „modni dodatak“ koji mladi korisnici ne skrivaju kao što su to činili mjereći glikemije standardno. Apliciranje inzulina više se ne odvija u zamračenim prostorijama ili samo kod kuće, nego je prihvaćeno te se potiče što bolja skrb o bolesti (to valjda znači da smo i kao društvo intelektualno napredovali, konačno). Brzina kojom se novosti o terapijskim mogućnostima (i to zbilja objektivnim) kao i novine o pomagalima šire među oboljelima, čini mi se, jednaka je brzini kojom se vijesti šire među strukom.
Osobna iskustva o pomagalima i farmakoterapiji toliko su pouzdani da oboljeli dolaze na preglede, postavljaju upite elektronski (ili kako je već tko od nas povezan s njima), tako da i mi, dijabetolozi, zasigurno „rastemo“ pomoću njihovih informacija. Takva saznanja nas potiču na istraživanje i bolje razumijevanje naše prakse. Osobno ću reći da sam pored službene edukacije puno naučila od oboljelih s višegodišnjim iskustvom kako liječiti šećernu bolest u ekstremnim uvjetima (sportovima ili klimatskim prilikama koje nisu slične našem podneblju). Na tom sam iskustvu gotovo jednako zahvalna kao i na tome što sam imala priliku učiti od starijih kolega koji su bili „pioniri“ inzulinskih pumpi ili su bili među najboljim za razumijevanje metabolizma i injektibilnih i neinjektibilnih lijekova.
Ono gdje nam danas mladi, a osobito novodijagnosticirani mlađi pacijenti „zapinju“, tj. izbjegavaju iznijeti identitet svoje bolesti, su „grupiranja“, dolaženje u udruge, izleti i sve ono što ih onda kao jedan manji kolektiv „odvaja“. Prateći pojedine internetske stranice i grupe gdje mogu ostati anonimni, gdje sjede s vršnjacima i rješavaju svoje aktualno pitanje bez da se uopće društveno uočava što ih tog trenutka muči, upravo su povezivanja preko takvih mreža koje pršte pitanjima, savjetima i odgovorima. Time držim ovu aplikaciju pohvalnom, komunikacija je donekle direktnija, pomoć vjerojatno ažurnija. Još je samo jedna mana, možda više prijedlog kako nositeljima stranica, grupa i aplikacija, tako i nama, dijabetolozima, da razmislimo šire. Uključimo se u takve akcije, svojim znanjem poduprimo na svaki način potrebe naših oboljelih i njihovih obitelji (naravno, činimo to svaki dan, no prostora za napredak uvijek ima).
