DiaHelp aplikacija-osvrt sa stajališta dijabetologa

U doba kada se osobno zgražam na vijestima: COVID, ratovi, požari, poplave, klimatske promjene, a osobito lobiranja i lamentiranja kako je do čega došlo, nailazim na „spektakularan“ naslov o kakav se uistinu, u svakom segmentu (koji više nije kriptovalutna aplikacija) može i vrijedi pročitati do kraja.

Nedjeljno izdanje 24 sata kaže: „Hrvatska pamet još jednom je pokazala što zna i može, pa je tako, nakon dvije godine predanog rada nedavno lansirana aplikacija DiaHelp“. S obzirom da mi je struka i da jednim dijelom svoje odgovornosti kao dijabetolog smatram da i trebam biti upoznata sa svakim, pa i takvim novitetom jer ću neminovno u svakodnevnoj praksi dobiti pitanje o istoj. Pozdravljam način na koji je novinarka u nekoliko rečenica sažela osobitosti i ključne značajke same aplikacije jer je kao takav, gotovo sam sigurna dala dovoljno informacija čitatelju čemu aplikacija služi, iznijeli su i pozitivan primjer njene funkcionalnosti, a kako je besplatna i kompatibilna sa svakim mobilnim operativnim sustavom, moja znatiželja nije mogla odoljeti da je ne „downloadam“ sama i istražim kako ona uistinu radi. Tim više, osobno poznajem IT stručnjaka kao i većinu tima koji stoji iza aplikacije, a nisam bila upoznata da se stvara ni da je zaživjela do novinskog članka što je naravno bio dodatni motiv da pokušam uhvatiti svaku njenu eventualnu manjkavost i kao takvu aplikaciju prihvatim ili odbacim.

Po registraciji sebe kao korisnika pri čemu mi je bilo potrebno ime, prezime, e-mail i broj telefona, ulazim u glavni izbornik gdje me aplikacija upozorava o važnosti upisivanja još nekoliko osnovnih podataka kakvi bi se trebali nalaziti i nalaze se na ranije korištenim, mi smo ih kolokvijalno  nazivali „dijabetičkim iskaznicama“: osim ranije spomenutih osobnih podataka i o lijekovima te medicinskim pomagalima koje osoba koristi kao i „kontakt za paniku“, rekla bih, „iskaznica“ u elektronskom obliku što je u doba suvremenih tehnoloških rješenja možda i prihvatljivija opcija mlađoj populaciji i njihovim roditeljima. Aplikacija također zahtjeva da upišete lokaciju, što je logično; jer ako odaberete za sebe u glavnom izborniku između „mogu pomoći“ ili „trebam pomoć“ jasno je da se treba znati gdje točno jeste. Doseg aplikacije je unutar kruga od 15 km, no ako upit dođe do Vas, a Vi niste u mogućnosti npr. dostaviti što je u tom trenu korisniku potrebno (ovdje govorim o eventualnoj potrebi za inzulinom, izgubljenim senzorom, odašiljačem, glukometrom i sl.), možete iz svojeg kruga pozvati osobu koja to na neki način već može dostaviti. Druga vrsta pomoći koja se nudi je savjet za nisku ili visoku koncentraciju glukoze. Pored ovih osnovnih tu su još neke hvale vrijedne opcije aplikacije o kojima bi možda bilo bolje da se osobe sa šećernom bolesti ili njihovi bližnji (ali i dijabetolozi) upoznaju sami.

Dakle, smatram da je aplikacija jednostavno složena tako da svatko, sa najmanjom razinom „mobilnog jezika“ ili „jezika aplikacija“ može snaći. Iz svega što sam ukratko navela je čitljivo da je smatram i praktičnom i višestruko korisnom, a povezujući isto sa kliničkom praksom, navesti ću još nekoliko razloga zašto sam „za“, odnosno zašto će aplikacija imati u svom daljnjem (nadam se) razvoju i zašto ću ukoliko me zatraže posvetiti i dio slobodnog vremena i znanja.

Naime, među mladima u društvu šećerna bolest više nije međuvršnjačka „stigma“; otkada su nam dostupni npr. senzori, ne mogu ne primjetiti u svakodnevnom radu da su osim onih objektivnih koristi koje nam nose, od našim korisnika i njihovih vršnjaka postali i „modni dodatak“ koji ne skrivaju kao kada su sa sakrivali mjereći glikemije standardno, apliciranje inzulina se više ne odvija u zamračenim prostorijama ili samo kod kuće, prihvaćeno i da se među njima potiče čim bolja skrb o bolesti (što valjda znači da smo i kao društvo intelektualno napredovali, konačno“. Brzina kojom se vijesti o novostima u terapijskim mogućnostima (i to zbilja objektivnim) kao i novostima među pomagalima širi među oboljelima je rekla bih brza kao što se širi među strukom.

Osobna iskustva o pomagalima i farmakoterapiji toliko su pouzdana da oboljeli dolaze na preglede, postavljaju upite elektronski (ili kako je već tko od nas povezan s njima), tako da i mi, dijabetolozi zasigurno „rastemo“ pomoću njihovih informacija; takva saznanja nas ponukaju na istraživanje i još bolje razumijevanje naše prakse. Osobno ću reći da sam pored službene edukacije puno naučila od oboljelih sa višegodišnjim iskustvom kako liječiti šećernu bolest u ekstremnim uvjetima (sportovima ili klimatskim prilikama koje nisu slične našem podneblju), rekla bih gotovo jednako kao što i danas zahvaljujem prilici učiti od starijih kolega koji su bili „pioniri“ inzulinskih crpki ili su naprosto jedni od najboljih za razumijevanje metabolizma i potrebna kako injektibilnih i neinjektibilnih lijekova.

Ono gdje nam danas mladi, a osobito novodijagnosticirani mlađi pacijenti „zapinju“, tj. izbjegavaju iznijeti identitet svoje bolesti su „grupriranja“, dolaženje u udruge, izleti i sve ono što ih onda kao jedan manji kolektiv „odvaja“. Prateći pojedine internestke stranice i grupe gdje mogu ostati anonimni, gdje sjede sa vršnjacima i riješavaju svoje aktualno pitanje bez da se uopće društveno uočava što ih tog trenutka muči su upravo povezivanja preko takvih mreža koje pršte pitanjima, savjetima i odgovorima. Time držim ovu aplikaciju pohvalnom, komunikacija je donekle direktnija, pomoć vjerojatno ažurnija. Još je samo jedna mana, možda više prijedlog kako nositeljima stranica, grupa i aplikacija, ali i nama dijabetolozima da razmislimo šire, uključimo se u takve akcije, svojim znanjem poduprimo na svaki način potrebe naših oboljelih i njihovih obitelji (uz op. mi to činimo i tako svaki dan, budimo i više od toga!).


Još iz kategorije DiaHelp: