Novinar Jutarnjeg Lista: pomoć senzora u stresnom, novinarskom poslu

Senzor za praćenje glukoze postao mi je najbolji prijatelj.

Senzor za koji sam prvi put čuo prije nekoliko godina, dok još nije bio u slobodnoj prodaji, sad je moj neizostavni «gadget» koji mi nepogrešivo signalizira kad «zgriješim» u prehrani. Prislanjanje čitača uz senzor postala je česta navika – čim se probudim i prije nego zaspim te barem desetak puta dnevno očitavam razinu glukoze.

Piše Dušan Miljuš, novinar «Jutarnjeg lista»

U novinarskom poslu stres je nešto što se podrazumijeva, kao uostalom i u mnogim drugim profesijama, ali i jedan od faktora rizika za dijabetes. U mom je slučaju, uz još neke popratne situacije koje posebno prate nas istraživačke novinare, vjerojatno bio jedan od «okidača».

Na novinarskom zadatku u Ljubljani
Na novinarskom zadatku u Ljubljani

Taj 2. lipnja 2008. godine pamtit ću kao dan svog ponovnog rođenja. Napad, fizička i psihička trauma koju sam doživio bila je posljedica novinarskog posla. I prije toga, brinulo me mokrenje, pojačana žeđ i potreba za slatkim pa sam posezao za čokoladom koja je uvijek bila negdje u ladici radnog stola. Nakon što sam podijelio svoje tegobe s liječnicom obiteljske medicine poslala me na laboratorijske pretrage. Vrijednost glukoze u krvi natašte bila je dvocifrena i bila je to konačna potvrda prvotno postavljene sumnje. Osim stresnog posla, imao sam i genetske predispozicije jer je moj pokojni otac također bolovao od dijabetesa koji mu je, uz zloćudni tumor, dijagnosticiran kad su bolesti već uznapredovale.

Kako me sustigao ‘tihi ubojica’

O dijabetesu kao ‘tihom ubojici’ znao sam uglavnom iz medija, a onda je uslijedilo saznanje da sam jedan od stotina tisuća dijabetičara s tipom 2. Naravno, kad ti postave takvu dijagnozu, postaviš si pitanje zašto baš ja. Koliko su mi napetost u potrazi za ekskluzivnim pričama, urednički posao koji je podrazumijevao rad od ranog jutra do kasnih večernjih sati, nerijetko i do noćnih smjena, neuredni obroci, izostanak fizičkih aktivnosti, utrka s rokovima i konkurencijom doprinijeli razvoju bolesti? Je li sve to vrijedilo neočekivane dijagnoze koja će me pratiti tijekom cijelog života i bolesti s kojom se zasad uspijevam nositi, nekad više, a nekad manje uspješno?

Nakon što mi je postavljena dijagnoza svakodnevno sam uzimao dvije vrste tableta za regulaciju glukoze, koje mi je liječnica nakon kraćeg vremena zamijenila drugim koje sam lakše podnosio zbog iritabilnog kolona. Nastojao sam koliko god je to moguće prehranom držati dijabetes pod kontrolom. Uglavnom sam redovito odlazio na laboratorijske pretrage, koje su nepogrešivo pratile koliko uspješno držim šećer pod kontrolom. Do unazad dvije godine redovito sam vježbao u teretani, smršavio sam 20–ak kilograma bez strogih dijeta i činilo se da držim situaciju pod kontrolom. Međutim, nakon operacije bruha u prosincu 2018.,  smanjio sam intenzitet fizičkih aktivnosti, koje su se svele na odlazak na fizikalne terapije, vožnju sobnog bicikla i povremene kućanske poslove. Također, popustio sam u kontroli prehrane i kilogrami su se polako vraćali.

Uloga senzora u dnevniku jednog dijabetičara

Redovito sam mjerio razinu glukoze trakicama i vodio svoje dnevnike. Često su u rubrikama mjerenja žutim bile označavane vrijednosti kad je razina glukoze bila iznad 10, koju sam sebi postavio kao psihološku granicu. Posebno me brinulo kad bi te vrijednosti bile visoke natašte. Međutim, takvi su rezultati bili isključivo posljedica nediscipline, kad se kako kaže ‘oči jedu’ i kad se ne može odoljeti dobroj hrani.

Prije otprilike tri godine kroz razgovor s kolegama saznao sam za sustav za kontinuirano praćenje glukoze. Bio sam odlučan u namjeri da ga nabavim, ali nije bilo moguće jer su ga na recept mogli dobiti samo dijabetičari tipa 1, a za nas koji bolujemo od tipa 2 još ga nije bilo u slobodnoj prodaji. Razmišljao sam kako ću ga nabaviti i povremeno pratio članke koje su objavljivali i moji kolege koji prate zdravstvo ili su također dijabetičari.

I onda sam krajem siječnja ove godine dobio priliku uključiti se u istraživanje o prednostima korištenja senzora u kontroli dijabetesa koje je provodila dr. Ana-Marija Liberati Pršo iz Kliničke bolnice ‘Sveti duh’. Pristao sam s oduševljenjem. Obaveza da svakodnevno vodim dnevnik što unosim od hrane i u koje vrijeme nije mi predstavljala nikakav problem. Štoviše, dao sam tome svoj specifičan, novinarski ‘štih’.

Zašto pisati u rokovnik? Sve namirnice fotografiram i vodim dnevnik u elektronskom obliku. Nastavio sam s tom navikom i nakon završetka istraživanja. Ako će osim meni, koristiti i liječnicima, bit će to moja zahvala njima i znanosti koja nam omogućava da bolest držimo pod kontrolom. Petnaestak minuta potrošenog vremena dnevno za vođenje dnevnika zanemariva je u usporedbi s prednostima, jer mogu pratiti koje namirnice kako utječu na vrijednosti glukoze.

Inače, ubrajam se u one koji nemaju predrasude prema pomagalima, pogotovo kad su ona u službi zdravlja. Kad su kolege na poslu primijetile  da povremeno prislanjam malu crnu spravicu uz nadlakticu i nakon toga čuju neki čudan zvuk i pitali su me što to radim odgovorio bi im: ‘Evo šaljem podatke Billu Gatesu! Ugradili su mi čip!’.

Senzor kao osobni trener i motivator

Šalu na stranu, ono što sam često viđao na TV reklamama, sad je dio moje svakodnevice. I već unazad mjesec dana primjećujem mali napredak. U odnosu na početni tjedan kad je grafikon bio poput uzburkanih valova, krivulje su normalnije i rijetko iznad zadane vrijednosti.  Svaki put kad odstupim od zadanih preporuka unosa namirnica, senzor to nepogrešivo zabilježi. Ali, i kad je na poslu stresna situacija, kad se u žurbi dovršava neka priča, kad smo u stisci s rokovima… vidljiv je porast vrijednosti na čitaču. I dok prije nisam razmišljao o tome kako mi svakodnevne situacije utječu na vrijednosti glukoze, očitanja senzora postala su koristan korektiv.

Pa kažem sam sebi: ‘Smiri malo napetost, uzmi zraka, predahni… Odsad su čitač senzora i senzor moji ‘gadgeti’, najbolji prijatelji i zdravstveni savjetnici koji mi pomažu da glukozu u granicama postavljenih vrijednosti. Uz senzor barem jednom dnevno, i to natašte, koristim i lancete. Vrijednosti nisu uvijek iste, jer vrijednosti glukoze u međustaničnoj tekućini u kojoj senzor mjeri vrijednosti kasne neko vrijeme za vrijednostima glukoze iz kapilarne krvi.

Ipak, puno je komotnije samo prisloniti čitač, nego se desetak puta dnevno bockati iglom u jagodice prstiju. Iskreno, teško da bi i toliko puta posezao za lancetom. U pravilu je prije korištenja senzora to najčešće bilo natašte i eventualno između obroka. Unazad skoro dva mjeseca korištenja senzora vrijednosti su između 7.0 i 7.2, a 91% vremena je razina glukoze u zadanim vrijednostima između 4 i 9 mmol/L s povremenim odstupanjima. Iznad navedenih vrijednosti bilo je svega 9% mjerenja, a ispod graničnih vrijednosti nije ih bilo.

Pitam se što će nam u budućnosti još korisnog donijeti moderna tehnologija kako bi se lakše mogli nositi s bolestima i držati ih pod kontrolom. Dakako, pritom smo sami sebi najveći (ne)prijatelji jer, ako ne vodimo dovoljno brige o zdravlju, nikakva nam moderna tehnologija, lijekovi i savjeti liječnika neće biti od koristi. Svjestan sam toga i sam. Pa sam, uz korištenje senzora osvijestio utjecaj fizičke aktivnosti i kretanja, pravilnije prehrane i smanjenog broja stresnih situacija u boljoj kontroli bolesti.

 

FreeStyle, Libre i srodne trgovačke marke su zaštićene marke društva Abbott. © 2021 Abbott. ADC-36775 v 1.0