Na jednom predavanju tijekom ATTD-a 2026 (Advanced Technologies & Treatments for Diabetes — međunarodni stručni kongres o tehnologijama i terapijama za dijabetes koji se ove godine održao u Barceloni) pokazano je da žene s dijabetesom tip 1 nose dodatni teret koji muškarci uglavnom nemaju. Radi se o hormonskim promjenama, menstruaciji, perimenopauzi, menopauzi, većem psihološkom opterećenju, društvenim očekivanjima i često slabijoj praktičnoj podršci okoline.
Što su pokazali stručnjaci na ATTD-u 2026
Na slajdovima je prikazano da se u 3 od 6 faza menstrualnog ciklusa upravljanje dijabetesom dodatno otežava. Potrebe za inzulinom ne ostaju iste kroz cijeli mjesec. Najčešći obrazac je veća osjetljivost na inzulin u folikularnoj fazi, dok u drugim fazama može doći do veće inzulinske rezistencije i težeg održavanja glukoze u ciljanom rasponu.
Kroz ciklus se mijenjaju razine estrogena i progesterona. Estrogen može povećati osjetljivost na inzulin, a progesteron inzulinsku rezistenciju. Zato se mijenja i potreba za inzulinom. U praksi to znači više hiperglikemija, veću varijabilnost ili potrebu da žena sama “zaobiđe” algoritam kako bi ostala u rasponu.
Ako vas zanima ova tema, pročitajte i naš članak: “Bermudski trokut: žene, dijabetes i hormoni”.
Sustav ne može dovoljno brzo pratiti nagle promjene potreba za inzulinom tijekom ciklusa, nego ima learning lag, odnosno zaostatak algoritma u učenju. Zato žene često moraju ručno ispravljati ono što automatika ne stigne ili ne zna prepoznati.
Zbog toga žene mijenjaju postavke, prilagođavaju aktivno vrijeme inzulina, privremeno prelaze u ručni način rada ili uvode vlastite intervencije. U jednoj prikazanoj analizi spomenuto je čak 68 različitih strategija, koje su istraživači grupirali u 20 tipova intervencija.
To pokazuje da žene često moraju vrlo dobro razumjeti tehnologiju kako bi nadoknadile ono što sustav još ne može sam prepoznati.
Budući razvoj AID sustava uzimat će u obzir više podataka nego danas: tjelesnu aktivnost, hormonalni kontekst, menstrualni ciklus, san, stres i druge čimbenike. Tek tada bi se razlike u rezultatima između žena i muškaraca mogle početi smanjivati.
Perimenopauza i menopauza dodatno kompliciraju stvari
Na predavanju je istaknuto i da žene s tipom 1 mogu ući u menopauzu nešto ranije. Menopauza se službeno definira kao 12 uzastopnih mjeseci bez menstruacije, a najčešće se javlja između 48. i 52. godine života. No pravi problem često počinje ranije, u perimenopauzi.
Tada menstruacije postaju neredovite, a razine estrogena i progesterona snažno osciliraju bez jasnog obrasca. Glukoza zato može postati još nepredvidivija.
U anketi iz Ujedinjenog Kraljevstva oko 73% žena s tipom 1 navelo je da menopauza utječe na upravljanje dijabetesom. U nizozemskoj anketi 67,4% žena u menopauzi prijavilo je umjerene do teške promjene u regulaciji glukoze. Dio njih navodio je više hipoglikemija, dio više hiperglikemija, a velik broj veću glikemijsku varijabilnost.
Dulji život s tipom 1 donosi i nove izazove
Još jedna važna poruka bila je da se danas liječenje dijabetesa tip 1 toliko poboljšalo da ljudi koji su dijagnosticirani kao djeca žive dulje. Osim toga, tip 1 danas se češće dijagnosticira i kod odraslih, a ne samo kod djece.
To znači da sve više osoba s tipom 1 ulazi u stariju dob i sa sobom nosi probleme koje starenje donosi: druge bolesti, slabiju pokretljivost, promjene vida, kognitivne poteškoće, financijska ograničenja i promjene u socijalnoj podršci. Prema jednom prikazanom istraživanju, 16% osoba s tipom 1 bilo je starije od 65 godina.
Zato upravljanje tipom 1 u starijoj dobi ne ovisi samo o inzulinu i glukozi, nego i o tome živi li osoba sama, ima li podršku, koliko dobro vidi, koliko razumije tehnologiju i koliko joj je ona dostupna, a tu su žene češće u nepovoljnoj poziciji.
Žene nemaju samo biološki, nego i emocionalni i društveni teret
Predavanje je otvorilo i nerijetko zanemarenu temu: žene s dijabetesom češće imaju diabetes distress. To je specifično psihološko opterećenje stalnim donošenjem odluka, brigom oko glukoze, strahom od komplikacija i osjećajem da dijabetes nikad ne prestaje. Zanimljiv detalj: taj distress s godinama često pada!
Kod žena su češći i dodatni problemi, poput poremećaja hranjenja i velikog pritiska društvenih očekivanja, što dodatno otežava odnos prema tijelu, uzimanju inzulina u javnosti, hrani i samokontroli.
Jedna kvalitativna studija pokazala je i da žene s tipom 1 dobivaju manje praktične podrške od supružnika nego muškarci s dijabetesom. To znači da žene često nose veći dio tereta same.
Ako vas zanima ova tema, pročitajte i naš članak: "Izazovi dijabetesa tip 1 kod žena".
Utjecaj spola na kontrolu dijabetesa
Žene s dijabetesom tip 1 nemaju istu svakodnevicu kao muškarci s istom dijagnozom. Hormoni, menstrualni ciklus, menopauza, psihološki teret, društveni pritisci i manjak praktične podrške stvaraju dodatni sloj složenosti. Tehnologija će ga tek u budućnosti moći dovoljno dobro pokriti.
Do tada o ovom problemu treba govoriti otvoreno i ozbiljno. Tek kada se te razlike jasno vide, može se i stvarno pomoći!
