Jasna je godinama mislila da ima „dobar šećer”, a onda je jedan senzor pokazao brutalnu istinu – glukoza joj je tijekom dana i noći divljala, a ona o tome nije ništa znala. Jasnina priča otkriva koliko dijabetes može biti varljiv kada gledate samo prosjek, a ne ono što se stvarno događa iz minute u minutu.
Kada vam je dijagnosticiran dijabetes?
Prije otprilike 19 godina. Muž mi je umro i to je za mene bio veliki šok. Godinu dana sam uspijevala držati šećer pod kontrolom samo dijetom, ali onda više nije išlo i počela sam s tabletama. Dok sam bila na trakicama, mislila sam da je moj šećer dobro reguliran jer mi je tromjesečni šećer (hbA1c) uvijek bio dobar. Tek kad sam prvi put stavila senzor, bila sam strašno iznenađena vidjevši na grafu da su mi dnevne oscilacije šećera bile ogromne.
Koliko su vam glikemije znale varirati?
Znalo mi se događati da se po noći ustanem i krenem na WC pa se doslovno ljuljam dok hodam. Lovila sam se za zidove, a nisam povezivala da bi to mogle biti noćne hipoglikemije. Nekoliko sam puta završila i na Hitnoj zbog šećera.
S druge strane, jednom sam izmjerila šećer 25. Tko zna koliko se puta to dogodilo? Koliko puta nisam bila svjesna toliko visokog šećera? Tek sam kasnije shvatila kakva je to matematika. Ako nekad skoči na 25, onda je sigurno ponekad i prenizak. A doktori jedino gledaju prosjek koji je uvijek bio dobar, oko 6. Znači, prosjek dobar, a šećer ponekad previsok, pa onda prenizak.
Tek sam sa senzorom vidjela koliko mi šećer skače gore-dolje tijekom dana. Mnogi dijabetičari tip 2 imaju tendenciju da im šećeri stalno budu nešto viši, a moj baš pleše cijeli dan, "po lojtrici gor i dol".
Jeste li zbog senzora promijenili terapiju ili navike?
Dosta toga sam promijenila. Sama sam si smanjila večernju tabletu na pola, jer sam vidjela koliko mi pada šećer skoro svaku noć. Zapravo sam se sve te godine nepotrebno mučila s niskim noćnim šećerima.
A po danu, prije sam mjerila trakicama nekoliko puta dnevno i između tih mjerenja zapravo nisam imala pojma što se događa. Mogla sam imati dobar šećer nakon buđenja, a onda bi mi kroz dan divljao čega ja uopće nisam bila svjesna. Sada samo pogledam senzor i odmah vidim gdje sam i što mi se događa. To mi daje osjećaj sigurnosti koji prije nisam imala.
Jesu li prestale noćne hipoglikemije?
Puno su rjeđe nego prije. Sada puno bolje razumijem kako mi tijelo reagira i uspijem spriječiti takve situacije i po danu i po noći. Najvažnije mi je što više nemam onaj osjećaj da me šećer može neugodno iznenaditi potpuno neočekivano. Te noćne hipoglikemije su zaista neugodne, a i opasne.
Što vas je još iznenadilo kad ste počeli koristiti senzor?
Najviše me šokiralo koliko mi šećer raste odmah ujutro, i to svaki dan prije nego išta pojedem. Dok sam mjerila trakicama čim bih se probudila, vrijednost je bila normalna, pa sam mislila da je sve dobro do idućeg mjerenja nakon doručka. A onda sam sa senzorom osvijestila da mi, čim ustanem i krenem hodati, šećer odmah ide jako gore. Tek tada sam shvatila da sam prije vidjela samo jedan trenutak, a ne ono što se događa kroz cijelo jutro.
Što ste naučili o hrani koristeći senzor?
Počela sam drugačije gledati na prehranu jer sam shvatila koja mi hrana puno više povisuje šećer nego što sam mislila. Prije sam dosta izbjegavala masnoće jer sam mislila da je to najbolje. Nitko mi nije objasnio da zdrave masnoće mogu pomoći da šećer bude stabilniji. Sada recimo koristim maslinovo ulje ili pojedem nešto masnije meso i vidim da mi šećer ne skače toliko naglo. Tek kad vidiš krivulju na senzoru, zapravo shvatiš kako baš na tvoj organizam pojedina hrana djeluje.
Mnogi se stariji ljudi boje senzora i tehnologije. Što biste im poručili?
Razumijem ih potpuno jer sam i ja isto tako razmišljala. Mislila sam da je to prekomplicirano i da to nije za mene. A zašto ne bi bilo za mene, pa i ja zaslužujem manje pikanja? Čovjek se nauči, samo treba malo više vremena i strpljenja nego nekome mlađem.
Jeste li se Vi bojali senzora?
Malo jesam. Mislila sam kako ću ja to nositi, kako se to stavlja i hoću li uopće znati koristiti tehnologiju. U glavi mi je to izgledalo puno kompliciranije nego što zapravo jest, posebno sa ovim ApWell CT3 senzorom. Sad kad ga imam, mogu reći da sam stvarno oduševljena i da mi je žao što ga nisam ranije probala. Radije bih se odrekla nečeg drugog sada, nego senzora.
Što biste poručili nekome tko razmišlja da si sam kupi senzor?
Ako ikako može, neka si priušti barem tri senzora godišnje. Meni je stvarno otvorio oči i pokazao stvari koje nikad ne bih vidjela samo s trakicama. Tek kad vidiš kako ti šećer stvarno izgleda tijekom cijelog dana, možeš nešto konkretno promijeniti. Ja danas puno bolje razumijem svoj dijabetes nego prije senzora.
