NAJVAŽNIJE JE POVJERENJE IZMEĐU RODITELJA I UČITELJA
A kako sve to izgleda u stvarnom životu, kako se roditelji, učitelji, stručni suradnici i odgojno-obrazovne ustanove nose s novonastalom situacijom? Učiteljica savjetnica razredne nastave u zagrebačkoj Osnovnoj školi Kajzerica Silvija Jurković saznala je prije četiri godine da će od rujna u prvom razredu imati djevojčicu s dijabetesom.
KVALITETNOM EDUKACIJOM NASTAVNIKA PROTIV NEZNANJA I STRAHA – 1.dio
– Odmah sam dogovorila susret s roditeljima. Bili su otvoreni, do zadnjeg detalja opisali su mi situaciju, a ja sam samo slušala, pitala i zapisivala. Kad su roditelji otvoreni, komunikativni, kad su voljni razgovarati i reći sve, onda je puno lakše. Izgradili smo uzajaman odnos povjerenja, jer to mi je bilo jako važno. Slijedila je edukacija u organizaciji Agenciji za odgoj i obrazovanje koja mi je mnogo pomogla, jer Paula je bila prvo dijete s dijabetesom s kojim sam se srela. Konkretne i ključne informacije dali su mi roditelji, a s edukacijom sam nadograđivala znanja i sve to mi je bilo dovoljno da budem mirna i bez straha u razredu, da ne paničarim kad bi Paulin šećer počeo padati prema hipoglikemiji. Mjerili smo razinu šećera najprije na trakice, a zatim i senzorom i uvijek bih reagirala na vrijeme. Roditelji su donijeli u školu i uvijek su u ladici moga stola bili spremni njezini keksi, posebni bomboni i Paula je znala da i bez pitanja može posegnuti u ladicu i uzeti si što je potrebno. I uvijek je znala gdje sam, ako nisam u tom trenutku bila u razredu, kako bi mi se obratila za pomoć – prisjeća se učiteljica Jurković te objašnjava kako je postupno i učenike u razredu senzibilizirala za njezinu bolest.
– Paula nikad nije bila izdvajana iz grupe, uvijek je sudjelovala u svim aktivnostima i svi su učenici znali da ona jedina smije mobitelom komunicirati s roditeljima upravo zbog svoga zdravlja. Naša je škola vježbaonica za studente pa su i oni bili upoznati s Paulinom bolešću i znali su da jedino ona smije izaći iz razreda ili posegnuti za keksima ili glukozom ako osjeti da joj šećer pada. To je tijekom četiri godine njezina školovanja bila prirodna i normalna svakodnevnica. To nije značilo da je Paula na bilo koji način povlaštena, jer je sve školske obveze ona izvršavala kao i svi ostali učenici. A kad bi joj šećer bio visok poslala bih je da trči po školskom hodniku i stepenicama gore dolje kako bi joj se zbog pojačane tjelesne aktivnosti razina šećera spustila i bez primjene inzulina.
S izletima, kratkima, jednodnevnima ili višednevnima nije nikad bilo problema. Jedino sam uvijek inzistirala i provjeravala je li u njezinu ruksaku sve ono što joj treba – inzulin, hrana, slatkiši. I u razredu i izvan razreda ja sam joj ponekad pikala inzulin, a radila je to Paula i sama, ali uvijek uz konzultaciju i dogovor s roditeljima ovisno o tome koliki joj je šećer. I sve je to bilo posve normalno i nitko od učenika to nije doživljavao kao nešto posebno i čudno. Bili smo na izletu na Sljemenu četiri dana i sve nam je to bilo dio svakodnevnice. Istina, noću sam dežurala u strahu da joj ne padne šećer, ali je uglavnom bilo sve u redu. Bila sam prilično mirna, jer sam imala dovoljno informacija o njezinu stanju i znala sam kako reagirati ako nešto odskače od normale. U tome su mi pomogle informacije koje sam stalno i vrlo često, nekoliko puta tijekom dana razmjenjivala s roditeljima, ali i znanja i spoznaje koje sam stekla na edukacijama koje se organiziraju za prosvjetne radnike.
To je važno, jer puno toga nismo usvojili ni svladali formalnim obrazovanjem na nastavničkim fakultetima. Meni je edukacija puno pomogla – da budem sigurna u sebe, da znam prepoznati Paulino stanje, da znam što učiniti, a ako treba i nazvati roditelje da se posavjetujem iako sam tijekom četiri godine stekla dovoljno znanja i iskustva da sam mogla i sama odlučiti što učiniti u određenoj situaciji. I mislim da su slične edukacije o kroničnim bolestima s kojima nam djeca dolaze u školu potrebne i neophodne kako bismo i mi učitelji mogli reagirati na najbolji mogući način, jer mi smo gotovo pola dana s tom djecom u školi i imamo veliku odgovornost za njih. Stručno se usavršavamo u matičnoj struci, ali naš je posao takav da moramo cjeloživotno učiti, upijati nova znanja i stalno se nadograđivati, ovladavati i brojim drugim znanjima i vještinama, jer puno toga nismo učili na učiteljskom fakultetu.
No, zaključno, moram istaknuti da uz dobru suradnju i komunikaciju s roditeljima djeteta, uz naš vlastiti profesionalni rast i razvoj znatnih problema u školi ne bi trebalo biti ni za nas učitelje ni za učenike koji su nam povjereni. Jer, ako dijete ide s roditeljima na izlete, na ljetovanje, nema nikakvog razloga da sa svojim razredom ne ode na ekskurziju, jednodnevnu ili višednevnu. Osjetila sam to na vlastitom primjeru, jer kad sam s Paulom prošla školu u prirodi, onda smo i njezini roditelji i ja zaključili da možemo doista sve. A to je sve tako dobro funkcioniralo i zato jer smo Paula i ja imale odnos povjerenja i ona je uvijek znala da sam ja osoba s kojom može razgovarati u svakom trenutku kad osjeti da se nešto događa i da me može prekinuti usred rečenice na nastavi da bi me upozorila da joj je šećer pao.
KAD SVI ZNAJU, HOĆE I MOGU
U zagrebačkom Dječjem vrtiću Srednjaci tridesetak je djece s posebnim potrebama kad je riječ o prehrani. Riječ je o djeci s višestrukim alergijama, intolerancijom glutena, krumpira, alergičnih na nikal, kravlje mlijeko, jaja. Puno je djece jasličke dobi i kod njih je teško postići i spriječiti da diraju tanjur ili uzmu kruh od drugog djeteta koji zbog alergije ne smije jesti. I zbog toga se djelatnici moraju stalno educirati i ovladavati mnogim novim znanjima. I ne samo odgajatelji nego i kuharice koje moraju poštovati sve stroge kriterije u pripremi hrane za takvu djecu.
Zdravstvena voditeljica Jasenka Kokelj opisuje brojne izazove u svom poslu jer jako je važno odrediti količine hrane i njihovu nutricionističku vrijednost pa je konzultirala nutricionisticu u Kliničkoj bolnici Zagreb.
– Nastojimo da jelovnik ne bude jednoličan, da bude prilagođen obrocima koje dobivaju i druga djeca. Educiraju se i kuharice, ja priredim jelovnike, a sve je usklađeno s preporukama iz Gradskom ureda i jako pazimo što će dijete dobiti u obroku. Zadnji je korak da obrok važemo, fotografiramo i pošaljemo roditeljima koji onda određuju količinu. Imamo grupu na aplikaciji WhatsApp pa tako komuniciramo, roditelji sugeriraju kako da doziramo inzulin ovisno o tome pada li ili raste šećer djevojčici, obavještavamo ih o dnevnim aktivnostima djeteta kako bi znali da djetetu pada šećer, a njima to na mobitel dojavljuje senzor, zato jer je na sportskoj aktivnosti.
Moram reći da je komunikacija s roditeljima iznimna, prenose nam sve informacije, odazvali su se na sve naše pozive, imamo poseban individualizirani odgojno-obrazovni plan za djevojčicu, koja je već dvije godine u vrtiću, u kojem je njezina povijest bolesti i precizirano je tko što radi, tko vadi krv iz prsta, tko očitava senzor, tko je educiran za koji segment, što roditelji moraju za malenu pripremiti i donijeti u ruksaku. I tu nema nikakvih tajni, jer mi u vrtiću moramo imati sve relevantne informacije o svakom djetetu – kaže Jasenka Kokelj, a ravnateljica vrtića Lidija Janeš dodaje:
– Čujemo da u nekim vrtićima kolegice imaju problema s roditeljima čije je dijete dijabetičar. Mi imamo tu sreću da su roditelji iznimno suradljivi, da imamo stručne djelatnike koji znaju, hoće i mogu raditi i imamo veliko razumijevanje Gradskog ureda koji nam je na naš zahtjev odobrio njegovatelja i to nam je velika pomoć, jer da nema njegovatelja odgajatelji ne bi mogli sami uz broj djece koji imaju u odgojnoj skupini provoditi ovako kvalitetan individualni rad s djevojčicom. Djetetu s dijabetesom treba konstantna skrb, netko stalno mora biti uz njega, pratiti njegove reakcije. Aplikacija uz senzor je tako postavljena da podatci o razini šećera automatski idu i njegovatelju, i roditeljima, i zdravstvenoj voditeljici koja odmah može provjeriti je li njegovatelj poduzeo potrebne radnje. Naša četverogodišnja djevojčica sama si zna izvaditi krv iz prstića i izmjeriti šećer glukometrom, dobro prepoznaje reakcije svoga tijela u različitim situacijama i aktivnostima i to je dobra priprema za njezin polazak u školu kad će moći sve vezano za svoju bolest raditi samostalno – kaže ravnateljica.
Edukacije za djelatnike vrtića provođene su na razini Agencije za odgoj i obrazovanje, a odgajateljice u odgojnoj skupini educirala je zdravstvena voditeljica.
– Stalno sam svima na pomoći. Svi znaju što je glukagon, što je hiperglikemija i hipoglikemija, ali uvijek valja imati na umu da je svako dijete s dijabetesom specifično, da svako na svoj način reagira na inzulin. I zato je važno da svi djelatnici znaju prepoznati krizne situacije i primijeniti glukagon. Nije lako raditi u odgojnoj skupini, odgajatelji imaju doista veliku odgovornost, roditelji su nam povjerili svoje dijete koje nam je svima najvrijednije na svijetu i posao je doista stresan i nimalo lagan, a djelatnici se maksimalno trude. Odgajatelji su motivirani i stručni, mnogi su od njih u statusu mentora i savjetnika. Prati ih stručno-razvojna služba i ostali djelatnici i svi u sinergiji dajemo svoj maksimum za svako dijete – ističe Jasenka Kokelj.
Ivana Sošić Antunović, stručna suradnica psihologinja u riječkom Dječjem vrtiću Sušak, majka je djeteta s dijabetesom, članica Udruge dijabetičara „Melitus“ iz Rijeke koja pokreće brojne akcije i daje podršku roditeljima i ustanovama u svojem gradu.
– Svi koji radimo u obrazovanju ne možemo uteći od svoje ljudskosti i svijesti o tome što je najbolje za našu djecu. I kao roditelj i kroz svoj poziv uvidjela sam da suočavanje djeteta sa svakom teškoćom – zdravstvenom i bilo kojom drugom – ovisi o tome koliko se uspješno s istim problemom suočavaju njegova okolina, roditelji, obitelj pa i djelatnici vrtića ili škole. U teoriji sve znamo, ali život je nešto drugo. Dijabetes je specifična bolest, naoko nevidljiva, pa je tim veća odgovornost na roditeljima i kasnije odgajateljima i učiteljima. Da bi mogla pomoći djetetu s dijabetesom u svim aspektima njegova života u vrtiću odgajateljica mora i sama biti sigurna i educirana. Ali važno je reći da u svemu dominira strah, jer kad odgajatelj ne poznaje bolest, on se boji. Rješenje je u kvalitetnom informiranju, edukaciji koja se radi svim dostupnim kanalima, a u temelju svega dobra je volja i otvoreno stajalište pojedinca. Motiviran prosvjetni radnik i hrabar roditelj brzo će se razumjeti i razmijeniti informacije o djetetu, jer dijabetes je kod svakog djeteta drukčiji i važno je dobro upoznati dijete i onda je lakše i brinuti se o njemu, jer će onda znati kako se kod njega manifestira hiperglikemija i hipoglikemija, što voli, a što ne voli, što mu je ugodno ili neugodno.
Moje je roditeljsko iskustvo sa sinom koji je s 11 godina dobio dijabetes pozitivno, jer je sin vrlo brzo postao samostalan i u prehrani i aplikaciji inzulina. Maloj djeci u svemu tome treba pomoć. Dijabetičar u vrtiću u Hrvatskoj relativna je novost, iako ima vrtića u kojima su djeca uključena u primarni program, ali u mnogima je to nepoznanica, što zbog nespremnosti sustava, što zbog neznanja i straha djelatnika. No, sad imamo i senzore koji mjere razine šećera i javljaju kad je prisutna opasnost pa i to odgajateljima ulijeva dozu sigurnosti. Kad odgajatelji ne znaju dovoljno o bolesti, imaju strah zbog odgovornosti koju trebaju preuzeti, osobito kod male djece. I zato od dijabetesa ne treba raditi tabu, treba razgovarati otvoreno, strpljivo komunicirati s roditeljima. Bilo bi dobro razgovarati i o pomoćnicima za takvu djecu, ali to ovisi o osnivačima i njihovim financijskim mogućnostima, pa je dobro omogućiti da roditelj bude u vrtiću uz dijete dok odgajatelji ne steknu sigurnost. Edukacije koje se provode u organizaciji Agencija dosita su potrebne i dobrodošle djelatnicima, a tu su i brojne udruge koje okupljaju dijabetičare i koje su spremne odgojno-obrazovnim ustanovama pomoći, organizirati i održati predavanja. Podrška je dovoljna i dostupna svima koji je žele. Mnoge škole i vrtići obilježavaju svjetski dan dijabetesa, nose se plave majice, izrađuju se plakati, održavaju predavanja i javnost se senzibilizira i educira i pomalo se sve više ljudi upoznaje s dijabetesom. Dobro je da djeca s dijabetesom otvoreno govore o svojoj bolesti, da jednostavnim riječima objasne vršnjacima ili doraslima o čemu je riječ. A razinu svijesti o dijabetesu treba podizati svim prosvjetnim radnicima, ne samo o dijabetesu nego o bilo kojoj bolesti i teškoći. I ne treba ih opterećivati previše, ali moraju znati što je opasno, koje su kritične točke u svakodnevnici bolesnog djeteta. Jer događa se da zbog neznanja ili iracionalnog straha škola ili učitelj ne dopušta da učenik ide na ekskurziju ili maturalac i da djeca mijenjaju školu zbog nerazumijevanja s kojim se susreću – kaže Ivana Sošić Antunović te upozorava na dvije najčešće pogrješke koje čine roditelji vrtićke djece.
– Prvo, žele da njihovo dijete bude idealno regulirano, što je u dobi od tri ili četiri godine nemoguća misija. Osim toga, mnogi roditelji ne žele, pa čak i zahtijevaju to od djelatnika u vrtiću, da se o dijabetesu i njihovu djetetu u vrtiću ne priča, da o tome nitko ništa ne smije reći djeci u njihovoj odgojnoj skupini. To je potpuno pogrješno jer djeca sve to mogu posve normalno prihvatiti kao dio života. I dobra je stvar da sve više vrtića prihvaća djecu s dijabetesom. A puno svim prosvjetarima znače i edukacije koje već dvadeset godina provode stručnjaci sa zagrebačkog Rebra. Puno znači da se ljudima pruže kvalitetne informacije o bilo kojoj bolesti i da im se tako razbiju strahovi. Naravno, vrlo je važna i psihološka podrška i djeci i njihovim roditeljima koju imaju jedino pacijenti KB Zagreb na Rebru. Djeca moraju razgovarati o svojoj bolesti, moraju kroz različite sportske aktivnosti, glumu ili nešto treće takoreći ventilirati svoje unutarnje stanje i olakšati si, ispuhati se, odagnati misli od bolesti koja će ih pratiti cijelog života. Konačno, važno je da prosvjetni djelatnici razmjenjuju informacije, da recimo na prijelazu iz vrtića u osnovnu školu odgajatelji razgovaraju s učiteljima, da ih informiraju i da se zajednički potrude pronaći za dijete motiviranog učitelja spremnog da se nosi sa svim mogućim problemima koji mogu pratiti dijete s dijabetesom – zaključuje Ivana Sošić Antunović
KAKO DJETETU S DIJABETESOM POMOĆI DA KRENE U ŠKOLU
Roditelji djece s dijabetesom imaju dodatne brige i postavljaju si niz pitanja: kako će se dijete snalaziti s dijabetesom u školi, hoće li mjeriti šećer, hoće li uzeti predviđeni obrok, hoće li prepoznati hipoglikemiju, hoće li se osjećati drugačijim, kako će ga prihvatiti vršnjaci, može li se učiteljica brinuti o njemu, kako je informirati i osigurati njezinu podršku…
Za sve to valja se dobro pripremiti. Proces planiranja uključuje nekoliko koraka.
- Budite svjesni prava svog djeteta koja su jasno opisana u usuglašenim preporukama za zbrinjavanje djece s dijabetesom. Naime, dijabetes ne smije biti zapreka u odgoju i obrazovanju, uzrok isključivanju iz bilo koje vrste aktivnosti niti uzrok neuključivanju djece u vrtić, školu ili fakultet. Djeca s dijabetesom ne smiju biti stigmatizirana niti diskriminirana u socijalnoj zajednici: ona moraju imati iste mogućnosti i prava u obrazovanju i zapošljavanju.
- Razvijajte pozitivno mišljenje prema dijabetesu. Svojim ponašanjem pokažite djetetu da ga dijabetes ne čini bolesnim, nego da zbog dijabetesa ima dodatna znanja i vještine, odgovornost i hrabrost. Time mu pomažete da razvije pozitivnu sliku o sebi i visoku razinu samopoštovanja.
- Dopustite djetetu da preuzme dobno primjerenu odgovornost za brigu o dijabetesu. Naučite ga da prepoznaje hipoglikemiju (mogu je prepoznati djeca u dobi od tri do četiri godine), predviđa i sprječava hipoglikemiju (u prosjeku s 9-10 godina), da mjeri GUK (sa 7-8 godina), daje si inzulin (s 8-9 godina) i prilagođava doze inzulina (u prosjeku s 12-13 godina). Djecu bi trebalo poticati da postupno, kad su spremna, preuzmu brigu za sebe. Sposobnost samostalnog života s dijabetesom ili bez njega cilj je za svu djecu. U procjenjivanju razine odgovornosti koju dijete može preuzeti važno je razgovarati i dogovoriti se s djetetom.
- Informirajte učitelje i profesore. To je važno kako bi razumjeli djetetovo ponašanje i pomogli mu, kako bi ostaloj djeci mogli objasniti bolest i otvoreno o njoj razgovarati te kako bi se roditelji osjećali sigurnijima. Djeca ne vole pitanje „Kako si?“ jer ih to stavlja u poziciju da su bolesni i različiti od ostale djece u razredu. Važno je reći nastavnicima da će dijete samo potražiti pomoć ako mu je potrebna. Prirodna je reakcija roditelja da se boje reakcija nastavnika, ali je zato važno dati im konkretne savjete. Nadalje, važno je strpljenje; treba uvažavati njihovu nesigurnost ako se prvi put susreću s dijabetesom u razredu.
- Naučite dijete kako da objasni dijabetes učenicima u razredu. Osnažite ga da otvoreno govori o tome kako zbog dijabetesa treba redovito kontrolirati GUK (neka im pokaže glukometar ili senzor), davati si inzulin jer ga njegova gušterača ne proizvodi (neka im pokaže pen ili pumpu). Treba mu objasniti da su djeca znatiželjna i da će ga na početku ispitivati o svemu, stoga osigurajte odgovor na svako pitanje. Otvoren pristup rezultira prihvaćanjem.
Kada dijete dođe kući iz škole prvo ga pitajte kako mu je bilo s učenicima, učiteljicom, a tek onda o dijabetesu. Briga za dijabetes roditeljima je uvijek na prvom mjestu, ali djeci su važniji vršnjaci, učenje i slobodne aktivnosti; jednako kao i djeci bez dijabetesa.
Iako vas je strah, nemojte da to dijete vidi. Ako vidi sigurnog roditelja i ono se osjeća sigurno, bez straha i tjeskobe.
Autor: Marijan Šimeg
Člana je preuzet iz časopisa “Školske novine”, broj 5-6, veljača 2021.
