KVALITETNOM EDUKACIJOM PROTIV NEZNANJA I STRAHA – 1.dio

Pokazalo se nebrojeno puta da se edukacijom povećavaju znanje i vještine prosvjetnih djelatnika, da se utječe na njihova stajališta o kronično bolesnom djetetu kako bi se izbjegla nepotrebna ograničenja koja često proizlaze iz neznanja i straha. Olakšava se komunikacija s roditeljima oboljelog djeteta, unaprjeđuje se odnos s bolesnim djetetom i sve to pomaže uključivanju djeteta s dijabetesom u zajednicu koja ima iznimno važnu ulogu u njegovu svekolikom razvoju.

Šećerna bolest ili dijabetes kronična je bolest koja svojom složenošću i zahtjevnim načinom liječenja utječe na cjelokupni život bolesnika, a posebno djece i mladih te njihovih obitelji. Kao i svaku drugu kroničnu bolest treba je liječiti i kontrolirati od otkrivanja do kraja života te pritom imati na umu njezine ne samo zdravstvene, već i psihološke i socijalne implikacije. Posebno je područje na koje utječe ova bolest i aktivno sudjelovanje u odgoju i obrazovanju. Istraživanja su pokazala kako su socijalne interakcije s vršnjacima osnova za razvoj i socijalizaciju djeteta. U najboljem slučaju, ti odnosi mogu pridonijeti najvišim postignućima djeteta te njegovu socijalnom i mentalnom razvoju.

Uz roditelje i zdravstvene radnike, veliku ulogu o brizi za djecu oboljelu od dijabetesa tip 1 imaju odgojno-obrazovni djelatnici u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Iako se zahvaljujući velikom angažmanu roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika djeca uspješno uključuju u odgojno-obrazovni sustav, dio roditelja djece oboljele od dijabetesa suočavaju se s teškoćama oko pune integracije njihove djece u dječje vrtiće i škole.

Osiguravanjem kvalitetnih informacija, kontinuirane podrške te povećanjem znanja o dijabetesu tip 1 podižu se kompetencije i sigurnost odgojno-obrazovnih djelatnika, ali i drugih djelatnika u dječjim vrtićima i školama za rad i brigu o djeci oboljeloj od dijabetesa.

U tu svrhu Agencija za odgoj i obrazovanje već 20 godina organizira stručne skupove pod nazivom „Djeca sa šećernom bolešću u odgojno-obrazovnim ustanovama“, a od 2016. godine u organizaciju skupova aktivno se uključila i Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Edukacija se organizira u suradnji s timom iskusnih predavača s Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb (prim. dr. Jasenka Ille, dr. sc. Marina Grubić, pedagoginja Ivanka Gregorinčić i viša medicinska sestra Jasna Radanović) te uključuje informacije o šećernoj bolesti, kontroli šećera u krvi, zdravoj prehrani i terapiji inzulinom, važnosti suradnje s roditeljima, rješavanje mogućih komplikacija te praktične demonstracije. Zadnji takav stručni skup održan je početkom listopada i iako je zbog epidemioloških mjera organiziran na daljinu, okupio je petstotinjak odgojno-obrazovnih djelatnika iz vrtića, osnovnih i srednjih škola i učeničkih domova.

Pokazalo se nebrojeno puta tijekom dva desetljeća da se edukacijom povećavaju znanje i vještine prosvjetnih djelatnika, da se utječe na njihova stajališta o kronično bolesnom djetetu kako bi se izbjegla nepotrebna ograničenja koja često proizlaze iz neznanja i straha, olakšava se komunikaciju s roditeljima oboljelog djeteta, unaprjeđuje odnos s bolesnim djetetom te sve zajedno pomaže prihvaćanju djeteta oboljelog od šećerne bolesti u zajednicu koja ima iznimno važnu ulogu u njegovu psihosocijalnom razvoju.

Naime, šećerna je bolest zbog proširenosti i stalnog porasta učestalosti važan zdravstveni problem stanovništva. Ove se globalne promjene odnose i na djecu i adolescente te je poznato da je porast incidencije šećerne bolesti tip 1 u djece od tri do pet posto godišnje, dok se šećerna bolest tip 2 javlja u sve mlađoj životnoj dobi. U Hrvatskoj ima više od 1000 djece oboljele od šećerne bolesti, a taj se broj stalno povećava.

Potrebe djece s dijabetesom i njihovih obitelji specifične su i razlikuju se od potreba bolesnika u odrasloj dobi, što je jasno vidljivo iz smjernica za dijagnostiku i liječenje šećerne bolesti tip 1 u djece i adolescenata Međunarodnog društva za dječji i adolescentni dijabetes u kojima se ističe da djeca i njihove obitelji zahtijevaju holistički pristup, praktični, fleksibilni, dobno prilagođen tretman koji omogućuje sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima, uz smanjivanje psiholoških i kroničnih komplikacija.

DIJABETES NIJE ZAPREKA NI ZA ŠTO

S obzirom na to da djeca s dijabetesom i njihovi vršnjaci većinu vremena provode u vrtiću ili školi, smatramo potrebnim informirati odgajatelje, učitelje i profesore o osnovnim principima zbrinjavanja dijabetesa. U preporukama Međunarodnog udruženja za dijabetes u djece i adolescenata naglašava se da dijabetes ne smije biti zapreka u školovanju, ne smije biti uzrok isključenja iz bio koje aktivnosti te da je socijalna integracija u vrtićima i školama iznimno važna. Prosvjetne djelatnike stoga treba educirati kako bi se povećala sigurnost djece s dijabetesom, posebno u sportu, izletima i izvanškolskim aktivnostima, da bi se izbjegao bilo koji oblik diskriminacije i poticalo njihovo uključivanje i sudjelovanje u svim akademskim, socijalnim i sportskim aktivnostima – kaže psihologinja dr.sc. Marina Grubić te upozorava na istraživanja koja pokazuju da se djeca koja su sigurna u sebe i imaju razvijen osjećaj samopoštovanja vezanog za funkcioniranje u školi imaju bolju kontrolu dijabetesa.

– Budući da vrtić i škola daju mnoge mogućnosti izgrađivanja samopouzdanja i razvoja socijalizacijskih vještina, važno je da djeca s dijabetesom sudjeluju u svim aktivnostima, uz što manje ograničenja. Psihosocijalna prilagodba na dijabetes znači da dijete živi zadovoljno, da se osjeća uspješno u školi, sportu, društvu vršnjaka, ne dopuštajući da dijabetes postane ograničenje u svakodnevnom životu. Naravno, postoje i zapreke za dobru psihosocijalnu prilagodbu, a vezane su primarno za stigmatizaciju koja se odnosi na stajališta, vjerovanja i ponašanja prema djeci s dijabetesom kao drukčijima od vršnjaka. Takav odnos može utjecati na isključivanje iz aktivnosti, na negativne interakcije s drugom djecom i smanjena očekivanja odgajatelja i učitelja. Najčešće su predrasude o djeci s dijabetesom da je dijabetes zarazna bolest, da su dijabetes dobili zbog stresa, da imaju velika ograničenja u prehrani, da se ne mogu baviti sportom, da imaju ograničen izbor zanimanja te da moraju izbjegavati stresne situacije.

Kako bismo pomogli djeci s dijabetesom da imaju što manje poteškoća u prilagodbi treba poznavati način doživljavanja i način reagiranja roditelja. Na početku bolesti oni imaju izražen strah i postavljaju si mnoga pitanja: Može li se moje dijete igrati bez nadzora? Što ako mu padne šećer? Hoće li odgajatelji/učitelji preuzeti odgovornost? Hoće li se prema njemu odnositi jednako kao prema drugoj djeci?

Roditelji su zbog zabrinutosti skloni prezaštićivanju i odgojnoj popustljivosti, što može uvelike otežati socijalni razvoj te je važno pomoći im da omoguće djetetu da živi na isti način kao i prije bolesti, da sudjeluje u svim aktivnostima te da se svi u okolini ponašaju prema njemu kao prema svakom zdravom djetetu. Djeca mogu imati teškoća u školi zbog mogućeg izbjegavanja, zadirkivanja i isključivanja. Mogu biti izložena sažaljenju i popustljivosti, sniženim očekivanjima, nepotrebnim ograničenjima te tumačenjima njihovih osobina i ponašanja isključivo kao posljedice bolesti.

Zbog toga je važno da odgajatelji i učitelji budu informirani o svim aspektima života s dijabetesom kako bi pomogli djetetu, kako bi razumjeli njegovo ponašanje, kako bi ostaloj djeci znali objasniti bolest te kako bi se roditelji osjećali sigurnijima i otvoreno razgovarali o bolesti. Učitelji mogu informirati vršnjake tako da organiziraju sastanke djeteta, roditelja i nastavnika, mogu organizirati predavanje ili razgovor s članovima medicinskog tima ili mogu potaknuti učenika da sam napravi predavanje i informira svoje vršnjake – zaključuje Marina Grubić.

Autor: Marijan Šimeg
Članak je preuzet iz časopisa “Školske novine”, broj 5-6, veljača 2021.


Još iz kategorije Djeca: