Poštovani,
dijabetičarka sam, Diabetes Mellitus tip 1, od svoje 10-te godine odnosno od 1976. godine. Do sada punih 49 godina dijabetičkog staža. Zna se da u mojim počecima od terapije i pomagala dijabetesa nije bilo gotovo ništa osim inzulina i metalnih šprica.
No nije sada tema o tome kakva pomagala i inzuline imamo na raspolaganju nego koja prava s obzirom na tu vrlo složenu bolest mi u sustavu imamo. A to su, u mojem dosadašnjem životu, nikakva.
Osim što nas npr. tjeraju da češće od ostalih osoba odlazimo na liječnički pregled za produženje vozačke dozvole koji naravno moramo platiti i osim što se kod nekih poslova vjerujem dijabetes postavlja kao limit, za druga 'prava' ja osobno ne znam.
Pozdravljam ovaj novi inkluzivni dodatak koji nam barem donekle, oni koji ga dobiju, pomogne u troškovima života, a koji su svakako veći nego kod zdrave osobe, no ovdje je velika nepravda što se diskriminiraju osobe koje ne žive same. To apsolutno treba promijeniti. Jer dijabetes nije ništa lakši ako živiš sa nekim. Kao prvo, bilo što ti se može dogoditi kada te osobe nema kraj tebe, a život je toliko skup i kompliciran da ta druga osoba često puta znači ne da imaš više novaca, već manje. Ako se na to mislilo.
Kao drugo, taj minimalni inkluzivni dodatak koji dobiješ ako nemaš ozbiljne komplikacije po meni je nepravedno mali, jer dijabetes, pogotovo dugogodišnji, je itekako ozbiljna komplikacija sama po sebi.
Sa dakle 59 godina na leđima od kojih 49 godina dijabetesa, reći će netko da npr. na društvenim mrežama 'kukam' previše. Moram priznati, do pred malo nisam toliko 'kukala', ako uopće. No godine čine svoje, a pogotovo breme dijabetesa koji te godine učini puno težima. Dok si mlad to uglavnom ne shvaćaš. Ali dijabetes je podmukla bolest koja radi svoje i onda kada ne vidiš.
Komplikacije dođu kad tad, barem neke, ako ne one najgore. A suočavaš se neumitno i sa tim najgorima, vidiš ih, čuješ za njih, sve to utječe na tebe, na tvoju psihu, i svaki visoki šećer toliki je stres da se to ne može opisati, jer znaš da si svakim visokim, a kasnije niskim, tim skokovima, sve bliže ozbiljnijim komplikacijama.
Taj neprestani balans na 'rubu' psihički nevjerojatno 'ubija', a bome i fizički. Jako umara, izuzetno iscrpljuje. A nitko nam to ne priznaje. Nevjerojatno mi je da dijabetičari moraju raditi cijeli svoj radni vijek isto kao i ostale zdrave osobe, uza sve te peripetije sa dijabetesom (mjerenja, vaganja, pikanja, hipoglikemije, hiperglikemije, komplikacije, sve posljedične bolesti koje dobijemo lakše i prije od drugih, zdravih, osoba, itd., itd. ...) i da po pitanju beneficiranog radnog staža ne ostvarujemo apsolutno ništa.
Nije ovdje bitna komplikacija, to nije dijabetes, to je onda komplikacija, neka zdravstvena tegoba drugog imena. Poanta je da je dijabetes teška i naporna bolest, čak i bez komplikacija, sa kojom treba živjeti 0/24, oko koje se treba baviti jedan, dva i više sati dnevno te ako to sve zbrojimo dolazimo do brojke da u 50 godina života sa dijabetesom izgubiš dobre dvije do četiri godine na nužno bavljenje dijabetesom.
Po meni bi dakle barem 4 godine trebale biti dijabetičarima oduzete od trenutnog praga za starosnu mirovinu koji je 65 godina (ako nije još svima, mene i mlađe čeka ta brojka) a koji je pogotovo za dijabetičare već duboka starost. I to na način da se dobije mirovina bez ikakvih umanjenja. Naravno, uz klauzulu da pravo na raniju (beneficiranu) mirovinu tko želi može a tko ne želi ne mora iskoristiti, jer nisu ni svi ljudi ni svi poslovi isti.
Dijabetes je specifičan, to nije 'samo' bolest s kojom živiš, to je bolest s kojom se moraš neprestano aktivno baviti, u tome je stvar. A to bavljenje košta vremena i živaca i novaca, narušava kvalitetu života kao i onaj ostatak zdravlja koji uvjetno imamo.
Mirta Grandić
Rijeka, dijabetičar 49 godina, nastavnica struke u srednjoj umjetničkoj školi,
planinar, planinarski vodič, aktivni markacist, likovni umjetnik ...
Nekadašnja aktivna članica Zagrebačkog dijabetičkog društva