U ljudskom životu postoje brojne stvari koje nas brinu ili plaše. Od nekih možda imamo i fobiju. Postoji razlika između strahova i fobija i ljudi koji imaju strah od nečega, ne moraju nužno imati i fobiju. Strahovi su učestali dio svakodnevnog života i pojavljuju se na različite stvari, u većem ili manjem intenzitetu. Fobije spadaju u anksiozne poremećaje koji predstavlja mnogo intenzivnije simptome i doživljaje od strahova, najčešće popraćene pretjeranim osjećajem opasnosti od situacije ili predmeta.
Jedan od najčešćih načina nošenja sa strahovima i/ili fobijama jest izbjegavanje izvora straha. I vrlo je često taj mehanizam iznimno uspješan. Npr. , ako se bojimo visine, izbjegavat ćemo odlaske na visoka mjesta i možda nikad ne znati da tu fobiju imamo i kolike su razine straha prisutne kad se fobija ima. No, u nekim slučajevima u potpunosti je nemoguće izbjegavati izvor svoje fobije što osobu često stavlja u poziciju stalnog, iznimno uznemirujućeg suočavanja s izvorom vlastitog straha. To je npr. strah od igle kod osoba koje boluju od šećerne bolesti. Intenzivan strah od igle se još naziva tripanofobija i može biti vrlo istaknut i negativno djelovati na kvalitetu života, ali i glikemijsku regulaciju.
Kako nastaje strah
Kao i mnogi strahovi, strah od igle može nastati nasljednom predispozicijom, učenjem i iskustvima u nastalim u okviru osobnosti:
- Strah od igle može nastati nasljednom predispozicijom što znači da netko od naših krvnih srodnika – majka, otac ili brat /sestra također ima taj strah i kako dijelimo iste gene, i mi smo ga dobili. Naravno, u takvim je okolnostima teško razaznati radi li se samo o naslijeđu ili je pak i učenje odigralo svoju ulogu. Kako dijelimo isto okruženje sa svojim srodnicima, moguće je da smo odrastanjem modelirani razviti isti stra, na dva načina. Jedan je učenjem po modelu, a drugi vlastitim iskustvima.
- Učenje po modelu se odnosi učenje putem iskustava drugih ljudi koje smo gledali (npr. iskustvo brata ili sestre koji su imali neželjeno iskustvo s iglama. Iako mi sami nismo iskusili neugodu od aplikacije injekcije, upamtili smo nelagodu drugoga te razvili strah da se nama ne dogodi slična stvar. Ljudi su socijalna bića i velik broj učenja nastaje upravo po modelu, bez nužnosti doživljavanja iskustva na vlastitoj koži.
- Učenje na vlastitom iskustvu (kondicioniranje ili asocijativno učenje) se odnosi na prethodno bolno ili neugodno iskustvo s injekcijama. U tom slučaju neki prethodno neutralan podražaj (injekciju) uparujemo s nelagodom koju smo doživjeli i ta injekcija postaje uvjetovani podražaj koji potiče uvjetovanu reakciju – strah. Takvo je učenje brzo i automatsko i najčešće nastaje bez svjesnog učenja.
Iskustva u okviru osobnosti se odnose na ljude koji inače iskazuju pojačanu osjetljivost na stresore i tjeskobu te su u pojačanom riziku i za razvoj strahova i fobija, u ovom slučaju i strahova od igle. U slučaju iskustva s iglama, kod njih se taj strah razvije brže, neovisno postoji li neugodno iskustvo uboda. Također, neki ljudi imaju tzv. vazovagalnu reakciju na injekcije ili vađenje krvi i pri tim događajima im može biti slabo, mučno ili pak, izgube svijest. U takvim je slučajevima i rizik za razvoj straha od igle povećan.
Neovisno o tome koji je način razvoja straha od igle, u suživotu sa šećernom bolesti, on može umanjivati kvalitetu života i otežavati adekvatno zbrinjavanje bolesti. No, bez obzira na način nastanka straha, postoje brojni načini kako se ti strahovi ublažavaju i kako se uspješno nositi s njima. Važno je prepoznati da taj strah imamo i odlučiti napraviti promjenu – moguće je kroz načine samopomoći ili potražiti podršku stručne osobe u nošenju s njima.
