Sveznadar

Serijal Sjećanja jedne mame – 12.

Izreka kaže:
Mala djeca – mala briga,
Velika djeca – velika briga!

Kao što sam već napisala: danas je moj „slatki“ sin Marko u 21. godini, studira, ljubi, druži se s velikim brojem prijatelja, po danu i po noći, zarađuje sam koliko mu je potrebno za „nadopunu redovitog življenja“ za motore, aute, vikende izvan Zagreba,  ljetovanja s društvom, skijanja… što uključuje i ostale gluposti mladosti.

A mladost koliko god bila divna, u glavama mladih osoba ima puno lutanja, puno „krivih ulica“ kojima se probava ići, puno učenja na vlastitom iskustvu pa samim tim i puno pogrešaka. To što naše dijete ima dijabetes ni malo ga ne isključuje da bude „mlado – ludo“! Svatko ima pravo na svoju mladost, mora jednom postati odrasla osoba. Svakim danom postaje samostalniji i želi sam odlučivati o svojim koracima. I šećer je samo njegov i sam želi, jer ima na to pravo, razmišljati kako će sa svojim šećerom „izaći na kraj“! Sam će odlučiti kada ide na kontrolu. Pa prošao je davno 18 godina, kaže:
„ Ajde mama prestani se brinuti, to je moja stvar!“

„Samo tvoja? Da Marko, a ti si moje dijete za koje će me biti briga do god sam živa, a sada je prošlo skoro godina dana kako nisi bio na kontroli. Zadnji HbA1C baš nije bio sjajan! Već se i ne sjećam kada je bio ispod 8?“

Mjeseci opet prolaze, ništa od kontrole. Na povremeno onako kao usputno pitanje koliki je šećer dobivam smiješne odgovore:
„Pa 25, ma neee, 30!!! Naravno da nije, ma ne brini mama!“.
„Pa Marko sada je već zaista zadnje vrijeme da odeš na kontrolu, što ćeš reći doktorici, zar si malo prolupao? A svaki čas jedeš gluposti od raznih pikant-pizza, ćevapa, nekakvih kebaba, sendviča sa svim mogućim majonezama i preljevima…pa te pive glupe. Zar sam uzalud pričala i pokazivala ti preko 10 godina, sve si zaboravio najedanput?! Kome ja kuham to fino povrće? Marko, daj se saberi malo! Idem doktorici po recepte, hoćeš da ti podignem uputnicu za kontrolu, već su ti dvije propale neiskorištene?“
„Ne trebaš mama, budem sam…“

Huuuuu! Pa dobro što da radim s tim mladim čovjekom? Što baš čeka da počnu neke komplikacije šećerne? Naravno da me je strah za njega! Jako me je strah svakog dana i noći! Ne želim se svađati s njim niti presing vršiti stalo, a i ne smije nam samo šećer stalno biti prva tema. Ionako smo sve manje vremena zajedno, razumljivo da nema on vremena sada za mamu i tatu. Dobro je dok komunikacija teče normalno, ipak moram što više čuti i o fakultetu, o društvima u kojim se kreće, o problemima prijatelja, o djevojci, o motoru, o autima koje si slaže i mijenja, novim cipelama, majici, skijaškoj opremi,…o planu za doček Nove godine, o tisuću djelića njegovog dana. I to ukoliko pratim njegov ritam, što znači biti budna do 23 – 24 kada mladost dolazi kući, nekad sam, nekad u dvoje. Pa čavrljati veselo još kojih pola sata,  iskoristiti vrijeme doručka, neku rupu u rasporedu. Onako kao usput! Šećer je tu negdje iza svega toga njemu važnijega. Budem li inzistirala na kontroliranju „velikog čovjeka“ samo ću izazvati revolt pa ne bude ništa pričao. Niti usput. A toliko puta u danu mislim i Boga molim samo da ga sačuva dok ga ludosti ne prođu. Promatram ove naše drage mlade članove pa sve izvlačim iz njihovih iskustava: Kako su to oni sve rješavali? Jesu imali puno sukoba s roditeljima? Jesu bili ponekad jako ljuti na svoju situaciju? Jesu li ikada počeli prkositi sebi, a pogotovo roditeljima? Jesu li ih ponekad spopadala depresivna stanja? Kada su počeli pametno razmišljati o svom doživotnom pratiocu „šećernom hobiju“?

Pa malo me utješe i smire. Ma ne treba tjerati „mak na konac“, vidim i čujem od njih, to može biti samo kontraproduktivno, bude već sam počeo više brinuti o sebi… bude, bude… Počinjem shvaćati da se vjerojatno više ne želi kontrolirati na pedijatriji među djecom, a sve izbjegava sam sebi priznati, sve nešto neodlučan. Probavam ga zainteresirati za odlazak na SK “Vuk Vrhovac” no nema odgovora konkretnog.

Odlučim jednog dana organizirati predavanje za naše roditelje djece oboljele od šećerne bolesti  i mlade dijabetičare o novim terapijama inzulinima. Možda bi najsimpatičniji bio dr. Igor Bjelinski  kod kojeg se velik broj naših mladih članova vrlo dobro kontrolira, surađuje, neki čak odlično! Hb 5,8 ?!? San ili java?… Srijeda u 18 sati ZDD. Zaokružim crveno na kalendaru doma, s tri uskličnika i opaskom „obavezno predavanje-Marko!!!“ Mislim, i slino želim: „…možda mu se dopadne pa krene konačno!…“

Dr. Bjelinski sjajno i s puno grafova i primjera odpredaje o vrstama intenziviranih terapija dostupnim novijim inzulinima, naravno pričamo o dijabetesu tip 1, bude puno pitanja roditelja. Krajičkom oka promatram Marka. Uzeo je papir i olovku, crta i kombinira neke svoje grafove. Upravo vidim kako razmišlja nešto i crta.

Predavanje završi, uzme Marko svoj papir i čujem kako pita i pokazuje graf pa nastavlja razgovarati s doktorom. „ Odlično, moglo bi tako… Dođi drugi tjedan k meni pa ćemo dogovoriti. Javi se sestri za termin poslije podne ako ti bolje paše radi fakulteta!“ Ne mogu vjerovati, upalilo je?!?…Hm, hm?! Vidjet ćemo!

Kada smo se kasno navečer našli doma, kaže mi Marko onako zadovoljno samouvjereno: “Od sutra prelazim na dvije doze Lantusa. Skužil sam kak bu bolje. Idem probat!“
„Pa kaj sam? Ne bi otišel na kontrolu prvo pa dogovoril s doktorom?“
„Ne, ne, sam ću probat pa bum onda otišel!“
„Kak znaš kolko si buš jedinica ujutro dal?“
„Sam ti mene pusti, bum probal. Odlučil sam već“…
Gotovo! Za Marka je riješeno.

Nekoliko dana smo se na trenutke zajedno malo veselili dobrim šećerima…i onda je opet to postala njegova stvar, a mi drugi ( mislim Markova draga djevojka Iva, tu i tamo koja seka i ja) smo samo mogli pitati:
„ Pa dobro kada ćeš već otići dr. Bjelinskom?“

Veljača… ožujak… travanj… svibanj… budem prije ljetovanja… lipanj… srpanj… budem kad se vratim s ljetovanja… Ma sad su ispiti, poslije ispita. Budem kad počne faks. Budem… Kao da pregled traje nekoliko dana! Budem otišao po uputnicu… budem… Konačno, dogovoren pregled! Prelazak na drugi inzulin, ooooo piše se dnevnik…

Poslije dvije godine vidimo konačno i nalaze! Nalazi su dobri, nema početaka nikakvih komplikacija!!! Hvala Bogu…no HbA1C nije idealan… bit će do prosinca bolji – kaže. Vidim, malo se pazi na količinu hrane, bar tako na trenutke izgleda. Nije mi više toliko stalo do majoneze – kaže. Nadam se iskreno da barem kreće opet u pravom smjeru… pomalo. Možda i povrće polako vratimo u jelovnik? Jedino što mi uvijek preostaje – nada i dobri primjeri dugogodišnjih dobro sačuvanih dijabetičara u našem Zagrebačkom dijabetičkom društvu.