Edukacija o dijabetesu kroz višednevna druženja, predavanja, radionice i zabavu jedan je od najboljih i najzabavnijih načina za bolji život s dijabetesom. Sva tehnologija i lijekovi ovog svijeta uzaludni su, ako osoba s dijabetesom nema znanja i motivacije za dobru regulaciju.
Toga su svjesni u malom gradu Prijedoru nedaleko Banja Luke. Oni su već četvrtu godinu zaredom uspješno organizirali zimski kamp na planini Kozara na oko 1000 metara nadmorske visine.
Inače, planina vam je možda poznata iz povijesti iz Drugog svjetskog rata, kada su snage nacističke Njemačke opkolile partizane na Kozari. Prema Wikipediji, u napadu na Kozaru zajednički su sudjelovali njemački vojnici, ustaše, domobrani i četnici. Za sjećanje na ta davna vremena i dalje postoji impozantan spomenik vidljiv iza naših leđa:
Kamp na Kozari i udruženje dijabetičara Prijedor
Udruženje dijabetičara Prijedor osnovano je prije nešto više od deset godina i broji oko 400 članova. Osim ljetnog kampa na rijeci, svake godine roditelji s djecom idu i na planinu. I tu smo se upoznali. U kampu sudjeluje prosječno 20 djece i njihovih roditelja, dakle nešto kao Obiteljski kamp Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Osoba koja stoji iza kampa i cijelog udruženja predsjednica je Svjetlana Ceca Čeko, koja čak ni nema dijabetes, ali ima sestru s dijabetesom koju obožava. Posebno bih istaknuo malen, ali opak medicinski tim − endokrinologinja Vesna Jelača iz Prijedorske bolnice, njezina medicinska sestra Verica Maksimović i mlad, entuzijastičan i fantastičan specijalizant Marko Semiz.
Ova ekipa je „alfa i omega“ dijabetologije u Prijedoru. Svi, uključujući i specijalizanta, u najmanje detalje poznaju sve lijekove, inzuline, djelovanja, prednosti i mane. Nema ljepšeg, nego kad u nekom malom mjestu imate tim koji tako dobro surađuje i još volontira u dijabetičkom kampu.
Kao što to i priliči modernim vremenima, u kampu su nabavili i aparat za brzo mjerenje glikoliziranog hemoglobina HbA1c pa se i ja ogreboh. Dobar je, hvala na pitanju:
Posebna zahvala sponzorima bez kojih ovaj kamp ne bi bio moguć: Novo Nordisk, Sanofi-Aventis, Medicom, Arcelor Mittal, Pharma Macc…
Dijabetes u Republici Srpskoj
Jednako kao što me zanimalo kakva su prava osoba s dijabetesom u Crnoj Gori, o čemu možete čitati ovdje, bio sam jako znatiželjan saznati kako je u Republici Srpskoj. Kao i uvijek u životu, ima dobrih i loših strana.
Trakice za mjerenje glukoze u krvi u Republici Srpskoj
Krenimo s lošim: ako ste tipična osoba na 4 i više doza inzulina, na tromjesečje ćete preko njihovog zdravstvenog osiguranja ostvariti pravo na samo 150 trakica za krv!! U Hrvatskoj imamo pravo na 375 trakica u istom periodu što je premalo, zamislite kako je tek njima! I još nemaju pravo na široki izbor kao mi, već samo na Roche te na još dva manje poznata brenda.
Situacija je pak potpuno drugačija za osobe na inzulinskim pumpama. One ostvaruju pravo na čak 600 trakica u tri mjeseca! Dakle 225 trakica više nego odrasli pumperi u Republici Hrvatskoj – svaka čast. Dnevno je to 6 trakica, dok mi imamo samo 4 trakice dnevno…
Inzulinske pumpe u Republici Srpskoj
Ovdje, kao i u Hrvatskoj, potpuno suvereno vlada isključivo Medtronic, a situacija s djecom je solidno dobra. Naime, predsjednik Republike Srpske je prije nekoliko godina organizirao dobrotvornu večeru gdje je skupljen novac za pumpe za praktički svu djecu s dijabetesom u RS! Zdravstveno osiguranje svima koji prođu odgovarajuću proceduru, kao i u Hrvatskoj, osigurava potrošni materijal. Naravno, i dalje ostaje ogroman problem što kada se pumpa pokvari izvan garancijskog roka… Ove godine zdravstveni fond izdvojio je 100 000 konvertibilnih maraka (400 000 kn) za pumpe pa će s time biti pokriven dio potreba.
Cijena nove inzulinske pumpe Veo u RS-u iznosi 5620 konvertibilnih maraka (22 480 kn), dok je cijena nove pumpe za postojeće korisnike 3750 maraka (15 000 kn). To je sve skuplje nego u Hrvatskoj, a plaće su solidno niže, što je ogroman problem.
Bezbolno kontinuirano mjerenje (CGM)
„Tko ima Libre nek’ digne ruku“ – povičem. I skoro svi dignu ruku 🙂
Zamislite kako je obiteljima u zemlji gdje je prosječna plaća po stanovniku 2000 kn izdvojiti skoro 1000 kn za mjesečnu zalihu senzora?! I to senzora koje skoro nigdje nije moguće kupiti na način da ušetaš u prodavaonicu i kupiš, nego opet prijatelji, babe i stričevi u stranim zemljama moraju uskakati.
Razveselio sam ih informacijom da bi tijekom ove godine Libre konačno trebao doći u slobodnu prodaju barem u susjednoj Republici Hrvatskoj, a i činjenicom da je već ove godine možemo očekivati konkurenciju baš na našim prostorima. Ako već Abbott ne može proizvesti dovoljne količine, naći će se netko drugi da popuni vakum. O potencijalnoj konkurenciji bilo je riječi u članku Pozdravite Cascade te u članku o POCTech-u, a očekujte još zanimljivosti tj. proizvođača.
Naravno, ono što će njima biti najznačajnije je da u vlastitoj zemlji dobiju nešto od ove tehnologije, kao i da svoj zdravstveni sustav potaknu na financiranje CGM-a.
Inzulini
Nevjerojatno je kako se perspektiva čovjeku promijeni kada ti se situacija u vlastitoj zemlji umalo pretvori u borbu za opstanak. HZZO afera sa uvođenjem doplate na većinu inzulina u Hrvatskoj ožiljak je koji ćemo dugo nositi, ali postoji i ona „što te ne ubije, ojačat će te“. Osim toga, HZZO je barem privremeno odustao, što ne može biti loše.
Ukratko, svi inzulini koje imaju u Republici Srpskoj su bez doplate! To se odnosi i na Tresibu i na Toujeo, a rezultat toga je da liječnici s kojima sam razgovarao fantastično poznaju sve njihove prednosti i mane. Mislim da ni na našem Vuku Vrhovcu svi liječnici nisu upoznati sa svim prednostima i manama najnovijih inzulina. Fiaspa nažalost još nema u RS-u, ali uskoro.
Problem dovoljnih količina inzulina na recept
U Sarajevu je nedavno eksplodirao problem s nedovoljnim količinama inzulina preko zdravstvenog osiguranja. U povijesti bolesti liječnik napiše dnevnu dozu, ali birokrati u osiguranju ne znaju da se određena količina inzulina potroši na „prošpricavanje igle“, da smo ponekad i bolesni pa trebamo više inzulina te da se dio inzulina zbog dizajna uložaka nažalost ne može iskoristiti:
Obiteljski liječnik piše recept tako da pomnoži dozu inzulina koju napiše specijalist i izda recept za točno izračunati broj dana. Budući da je neophodan dodatan inzulin za spomenute okolnosti, količine inzulina dijabetičaru nisu dovoljne!
Situacija se ponekad rješava tako da specijalisti napišu lažne veće doze inzulina u povijest bolesti kako pacijentima ne bi konstantno ugrožavali život zbog nedovoljnih količina inzulina. No, takva praksa nije rješenje, a uz to otežava specijalistu praćenje uspješnosti regulacije pojedinog pacijenta jer ne može pratiti njegove stvarne potrebe za inzulinom.
Taj problem prisutan je u većoj ili manjoj mjeri u svim državama regije, a do sada se niti struka, niti udruge osoba s dijabetesom nisu očitovale s prijedlogom rješenja. Rješenje zaista nije jednostavno jer netko s malim dozama inzulina u postotku potroši puno više na „prošpricavanje igle“ od onih koji uzimaju velike količine inzulina po pikanju. Istovremeno, treba razumjeti i osiguranje koje želi da se ova iznimno skupa tekućina troši samo onoliko koliko je uistinu potrebno, jer se u suprotnom razbacujemo novcem svih osiguranika. Znate li da npr. litra NovoRapida prema HZZO-ovom cjeniku košta 1550kn? (487 konvertibilnih maraka)
Problemi života s dijabetesom
Uz pretresanje objektivnih poteškoća kao što su inzulini, trakice, recepti, dodatne bolesti i slično, na ovakvim su druženjima neizbježne i priče o svakodnevnim izazovima. Kako dijabetes utječe na ljubav, obitelj, školu, izlaske, izlete. . . Ukratko, na sve ono što nečiji život čini. Zacakli se nečije oko, nasmije nas recitacija duhovitog pjesnika, nadmu se grudi od ponosa na nekog voljenog koji nosi teret veći od svojih vršnjaka, skupi se pozitivna energija. Odnese se doma još jedno novo iskustvo.
Zaključak
Iako smo svi mi ljudi s istom bolešću i sličnim problemima, imamo različita prava na uspješnu samokontrolu. Ovakvi kampovi, međusobno osnaživanje, razmjena iskustava i informacija doprinos su uspješnijem životu s dijabetesom. Samo educirani, motivirani i povezani s dijabetološkom strukom možemo ostvariti daljnje napretke u pravu na adekvatnu terapiju, pomagala za dijabetes i kvalitetniji život.
Urednik portala naInzulinu.com.
Dugogodišnji volonter društva Veliki za Male sa šećernom bolešću. Bivši predsjednik Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Bivši član izvršnog odbora Hrvatskog Saveza Dijabetičkih Udruga, te HZZO povjerenstva za Opća i medicinsko-tehnička pomagala
