Reduciranjem količine i pravilnijim unosom namirnica u samo dva mjeseca primijetio sam značajan napredak – osjećam se puno bolje, što je najveći motiv, a ujedno i najveći izazov da u tome i ustrajem.
Iako su prehrambene navike individualne, novinari, kao i mnoge druge profesije, teško mogu izbjeći brz ritam života koji ne ostavlja previše vremena za planiranje zdrave prehrane. Takav stil života najčešće traje godinama i ima svoju cijenu, ponajprije na zdravlju. Dodaju li se tome i neke genetske predispozicije za višak kilograma i vlastite slabosti, dolazimo do niza faktora i rizika koji značajno utječu na zdravlje.
Često čujem i onu da je život jedan i da ga treba živjeti punim plućima, odnosno kako se ne treba sustezati niti u hrani, niti u drugim užicima. No, kad je riječ o prehrani, posebno kod nas dijabetičara, je li baš tako? Naravno da nije, jer jedino snagom volje i poštivanjem preporuka liječnika mogu pomoći da bolest, koliko je to god moguće, držim pod kontrolom. U tome mi korištenje senzora i moderne tehnologije uvelike pomaže.
Obrok iz «tetrapaka» umjesto peciva, bureka, pizze
Moram priznati da ponekad zamijetim neuobičajene, meni nekad teško objašnjive skokove razine glukoze, iznad 10 mmol/l, čak i u trenucima u kojima nisam konzumirao neku hranu s visokim glikemijskim indeksom (kolače, voće) ili popio pivu. Pretpostavljam da uzrok tome mogu biti i drugi faktori, poput stresa, koji uz samu prehranu utječu na razinu glukoze, ali i zakašnjela reakcija određene nesvjesne situacije ili aktivnosti koja je prethodila mjerenju.
Ono što svakako primjećujem otkad koristim senzor je da konzumiram manje hrane te češće jedem, što bih i inače trebao. Prema preporuci dr. Ana-Marije Liberati Pršo, puno više jedem ribu, barem dva puta tjedno za ručak, dok je dodatno dva do tri puta na jelovniku i za doručak. U redakciji jedem hranu koju sam ponio od kuće – povrće (blitvu, brokulu, mahune), spremljeno na lešo ili varivo, a koje je odnedavno češće i na kućnom jelovniku.
Ponosan sam što sam zamijenio odlazak u obližnju pekarnicu po komad pizze, burek, sendvič ili neko pecivo zdravom prehranom. Prema preporuci liječnice, osjećaj gladi ponekad utažim tetrapakom Glucerne, zdravim zamjenskim obrokom, nakon čega se osjećam poput astronauta koji u svojim svemirskim misijama često konzumiraju ovakvu hranu.
No, unatoč promjenama prehrambenih navika, još mi je uvijek pravi izazov odreći se dobre domaće kobasice, u pravilu češnjovke, ili dobre slanine i šunke. Ipak, u velikoj sam mjeri reducirao količinu unosa hrane što jako dobro podnosim. Nemam osjećaj gladi, a i kad se pojavi moram priznati da ju dobro podnosim.
«Sidraš» pred kompjutorom
Osvještavanje osjećaja da promjenom životnog stila mogu učiniti puno za svoje zdravlje bilo je teško, ali istovremeno i vrlo oslobađajuće, pogotovo kad znam kako to postići. U tome mi uvelike pomaže senzor za mjerenje glukoze koji je postao moj važan životni suputnik te najbolja potpora, ali i kritičar.
Iako sam još daleko od idealnih rezultata, pozitivni rezultati su vidljivi i motivirajući: od šest kilograma manje u samo dva mjeseca do prihvaćanja potpuno novih prehrambenih navika. Česta mjerenja tijekom dana zabilježe svako odstupanje od zadanog dnevnog cilja te služe kao svojevrstan korektiv. Potrebno je samo ustrajati i ustrajavati, pogotovo jer zbog posla većinu radnog dana provodim pred računalom te zbog prirode posla spadam u one koji se relativno malo kreću.
Moram biti iskren i priznati da sam za to dobrim dijelom i sam kriv te da mi je sljedeći izazov ubaciti više fizičke aktivnosti u svoju dnevnu rutinu. Ako ništa drugo, lijepo vrijeme ide na ruku tako da planiram barem pola sata do sat dnevno provoditi na biciklu. Uz više fizičke aktivnosti i pravilnu prehranu očekujem da ću se svakim danom osjećati još bolje, a da će mi senzor samo potvrditi da idem u dobrom smjeru. Povratne informacije koje mi omogućuje, a koje su mi donedavno bile potpuna nepoznanica, uvelike mi pomažu da prilagodim svoje životne navike te još čvršće ustrajem u svom cilju.
Ja bi stoga senzoru, osim tehnološkog napretka u kontroli dijabetesa, pripisao i svojevrsni psihološki učinak. Iako je riječ o subjektivnom dojmu, vjerujem da će se mnogi od vas s njime složiti.
Moj prošli tekst potražite u nastavku:
Novinar Jutarnjeg Lista: pomoć senzora u stresnom, novinarskom poslu
FreeStyle, Libre i srodne trgovačke marke su zaštićene marke društva Abbott. © 2021 Abbott. ADC-39193 v 1.0
O svojim iskustvima s dijabetesom tip 2 i korištenjem senzora za portal nainzulinu.com piše Dušan Miljuš, novinar “Jutarnjeg lista”. Dijabetes mu je dijagnosticiran prije više od 10 godina, a odnedavno svakodnevno razinu glukoze prati uz pomoć senzora. Senzor i čitač su njegovi novi omiljeni “gadgeti”.
