Početak Boštjanove avanture pročitaj u prvom nastavku, potom se pripremi za adrenalinski nastavak Koridor smrti i evo nas na kraju trilogije 🙂
Sljedeće jutro ustajemo u 01.30h, doručkujemo i u 02.30h smo spremni. Odavde cijeli put ide po snijegu. Ledenjak s ledenjačkim pukotinama zahtijeva primjerenu opremu. Dereze, cepin, penjački remen i konop, kao i pomoćni konopi i karabini za slučaj teškoća. U noći pratimo svjetla ispred nas i ne skrećemo s puta niti kad obavljamo nuždu.
Korak po korak, korak po korak i napokon, evo nas! Uspjeli smo doći do vrha Mont Blanca visokog 4.800 metara! Bili smo prezadovoljni i presretni, pogotovo ja 🙂
U razgovoru s lokalnim alpinistima saznali smo da smo imali vrhunske uvjete jer je bilo jako toplo. Inače, kažu, na vrhu toliko jako puše vjetar da čovjek ne želi ni usta otvoriti.
Naravno, kad čovjek osvoji vrh to još nije kraj. Pred nama je dug put dolje. Čeka nas 2500 m nadmorske visine nizbrdo i naravno ponovno Koridor smrti iz prošlog nastavka. Prvo te nosi adrenalin zbog uspjeha, al’ nakon nekog vremena neminovno počneš osjećati koliko su ti noge zapravo umorne.
Kad smo došli do Koridora, ponovno smo ga prešli uz pomoć naše taktike te se dokopali takozvane sigurne zone. Tu smo sreli Francuza koji je tamo sam čekao 40 minuta jer se bojao prijeći. Pričamo mi s njim kad se odjednom začuje kotrljanje kamenja. Pogledamo iznad sebe i ugledamo stijenu veličine vešmašine kako juri prema nama. Al’ to je već neka druga priča…
Za ilustraciju stanja na Koridoru smrti, priča se da je gradonačelnik predložio da se idući mjesec od svake osobe koja se penje zatraži depozit od 15.000 €. Od toga bi se iznosa potrošilo 10.000 € za slučaj spašavanja, a 5.000 € u slučaju smrti. Tu odluku na kraju nisu potvrdili nego su odlučili zatvoriti sve kuće na Gouter stazi zbog opasnosti.
Cilj mi je prije početka bilo kakve naporne tjelesne aktivnosti imati šećer oko 8 mmol/l. Nitko normalan tijekom ovakve avanture ne želi doživjeti težu hipoglikemiju. Kod napora tijelo svu krv i glukozu šalje u mišiće i potrošnja je dosta velika. A ako šećer padne nisko, vrlo mi je teško dignuti šećer u krvi ako se ne zaustavim barem na 15 minuta. Pojesti glukozu i samo nastaviti s aktivnošću nije dovoljno.
Dakle, počinjem s oko 8 mmol/l i stalno pratim šećer, otprilike svakih 10 min. Kad počinje padati odmah nešto slatko pojedem ili popijem slatki sok. I to 2 dcl, ne manje. Tako održavam dovoljno dobru razinu, između 5 i 8 mmol/l. Trudim se da ne padne ispod 4,5 mmol/l upravo zbog toga što se onda moram zaustaviti, što je ponekad nezgodno.
Za ovakvu avanturu koja traje 4, 5 ili 10 sati neprekidno, potrebno mi je oko 2 litre slatkog soka i 5 do 10 energetskih pločica.
Svatko najbolje poznaje svoje tijelo pa je nekome vjerojatno prilikom teže fizičke aktivnosti drugačije. Zato je najvažnije pronaći svoju vlastitu formulu koja radi i unaprijed biti siguran u to da se može. 🙂
Gost autor: Boštjan Šnuderl
