Prilično često odlazim u planine, imam dijabetes tip 1 i u dosta sam dobroj fizičkoj formi. No krajem svibnja sin Domen ipak me iznenadio kad me zamolio da zajedno odemo na Mont Blanc. Domen ima 22 godine i u dobi je kad intenzivno želi iskusiti sve što je moguće. Nedavno je završio tečaj padobranstva, a sad mu se čini dovoljno velik izazov – popeti na Mont Blanc.
Samome mi vjerojatno ne bi pala na pamet ova ideja. Iako otkad imam senzor za mjerenje šećera, ovakvi mi se izazovi ne čine kao neka posebna opasnost. Budimo iskreni, ni dok nisam imao senzor, nisam se libio upuštati u kojekakve situacije, ali sad sam stariji i oprezniji, pa se osjećam puno bolje i sigurnije kad znam da ću moći kontrolirati svoj šećer u svim uvjetima.
Pumpu ne nosim zato što mi se čini da bi mi smetala, možda griješim. Ali zato Dexcom senzor ne osjećam niti se bojim da će mi negdje otpasti, taman za mene.
Za odlazak na Mont Blanc obavezno je rezervirati spavanja putem interneta, u trenutku kada smo tražili jedina opcija za dva slobodna kreveta bila je 16. srpnja u planinskoj kolibi Tete Rousse 🙂
Prilično me je iznenadila tolika gužva na najvišoj europskoj planini. Sad kad smo rezervirali i platili, više nema nazad. Morat ćemo se pošteno pobrinuti da imamo dosta snage u nogama za penjanje ali i za aklimatizaciju, jer ne znamo kako će nedostatak kisika utjecati na nas.
Opet internet i telefon u ruke i rezerviramo aklimatizacijski apartman u hotelu Pokljuka iznad Bleda. Apartman smo rezervirali na 3 dana kako bismo se postupno aklimatizirali. Prije toga smo odradili nekoliko intenzivnih planinarenja, ali i testiranja Dexcom senzora koji se pokazao izvanredan. Jedan cijeli dan smo se penjali i na Triglav – najviši slovenski vrh. Nismo znali točno koliko je potrebno da nabijemo kondiciju za najviši europski vrh, al’ osjećali smo se spremno i puni energije za izazov koji nas je čekao 🙂
Kad je došao dan za aklimatizaciju, samopouzdanje nam se ipak malo ispuhalo.. A što je zapravo aklimatizacija? Majstori u hotelu stave u zrak više dušika i time smanje razinu kisika u zraku. Tijelo to osjeti i počne proizvoditi više crvenih krvnih zrnaca kako bi stanice mogle dobiti dovoljno kisika za rad.
Tako su nam prvi dan u sobi stavili visinu na 3600 m. Malo smo se osjećali loše, teško se disalo, čudan osjećaj u glavi, ako se brzo digneš sve se ljulja, ali ništa strašno.
Drugi dan aklimatizacije stave visinu na 4100 m. Mislili smo da će biti najbolje cijeli dan poslije doručka ostati u sobi i aklimatizaciju pošteno odraditi. Mogu slobodno reći da nas je drugi dan potukao do nogu. Ležali smo u krevetu bez ikakve energije. Ni mobilni nisam mogao dignuti, a nešto natipkati bila je nemoguća misija.
Malo me boljela glava, no najgore je bilo što sam se osjećao kao da imam 120 godina i već 20 godina nisam mrdnuo iz krevet. Bilo nam je i jako hladno pa sam se pitao trebam li ih zamoliti da upale grijanje. A vani 30°C, prekrasno ljeto. Taj osjećaj hladnoće uzrokovao nam je nedostatak kisika zbog kojeg se tijelo nikako nije moglo ugrijati. Toliko sam se loše osjećao i bio umoran da sam sljedeće jutro počeo istraživati covid simptome. Pomislio sam da sam se možda razbolio od nekog čudnovatog soja. No kad smo izašli van, u pola sata sve je bilo kao rukom odneseno, bili smo spremni za svaku moguću akciju.
Nakon tri dana aklimatizacije, 8 sati lagane vožnje našim autom do Chamonixa, odnosno mjesta Saint Gervais – La Fayet gdje smo prespavali. Obojica smo nosili ruksake s dovoljno odjeće, vode i hrane, te vreće za spavanje. Moraš spakirati ne previše stvari da ih možeš tegliti, ali istovremeno i sve ono što ti može zatrebati.
Ujutro smo morali rano trčećim korakom na željezničku stanicu, koja nas vozi na 2.380 m gdje počinje naš uspon prema Mont Blancu. Prekrasan put. Budući da smo krenuli s 584 m, mogli smo golim okom pratiti promjenu prirode i temperature s ljetne na zimsku.
