U zadnje vrijeme često slušam dramatične diskurse o tome što osobe s dijabetesom smiju a što ne smiju...
Slušam uplašene žene u pričama o strahu od trudnoće i o mogućim posljedicama bez da su kroz to iskustvo one same prošle.
Slušam naklapanja nedovoljno informiranih ljudi o dijabetesu i što on znači u njihovim očima:
- Joj, jadna ti, moraš paziti što jedeš! - Pazila bih i da nemam dijabetes.
- A vi dijabetičari ne smijete raditi noćne smjene! - Naravno da možemo i hoćemo ako nam je taj posao san snova!
- Joj, dijabetes je u trudnoći jako opasan, dijete može umrijeti a možeš i ti, pazi se, ne jedi ništa slatko, umrijet ćeš, ne jedi puno da ti dijete ne bude veliko pa da zbog toga imaš problema tijekom poroda, iskrvariš i umreš!!!!!!! - Jedino od čega bih ovdje mogla umrijeti jest količina bespotrebnog placeba i pumpanje negativističkim afirmacijama.
Prestanite nas plašiti crnim scenarijima, mi možemo sve!!!
- Ne daj maloj da se tetovira, ima šećer, neće joj zarasti tkiva, dobit će sepsu, iskrvariti i umrijeti! - Neću ovdje previše komentirati pokušaj inhibiranja tinejdžera s dijabetesom.
Tinejdžeri uglavnom rade ono što zacrtaju i ne možete ih spriječiti, no unatoč hrpi gluposti koje na tom putu usput naprave, poštujem njihov stav koji kasnije većina u socijalizaciji izgubi pa postanu mrtva puhala.
Idemo dalje: - E, vi dijabetičari (mrzi li itko ovu riječ dijabetičar koliko i ja?!), vi se ne smijete/ne možete baš puno fizički umarati da vam ne puknu krvne žile i da, naravno, ne umrete! - Really nigga??? Upravo čitamo inspirativne priče gomile mladih ljudi koji osvajaju medalje u svim mogućim sportskim disciplinama i to s dijabetesom, helloooouuu??? !!!!!
- Starijim dijabetičarima je teže jer su stari i zato će prije umrijeti jer se ne kreću. - Ne, umrijeti mogu od prirodne smrti, od udarca automobila, od pada, od mnoštva drugih stanja i bolesti, ne isključivo od dijabetesa!
- Dijabetičari mogu iskrvariti i umrijeti ako se nabodu na staklo. - O, moj Bože!!!!
Shvaća li netko još kako pojedinci a i društvo općenito stavljaju dijabetičku populaciju u onu "manje sposobnu"?
Nama je samo bitno razumijevanje, ne tražimo da drugi rade stvari umjesto nas zbog naše bolesti (osim ako nismo jako stari), važna nam je podrška i svijet jednakih mogućnosti bez predrasuda.
Zapravo samo želimo ljudskost.
U životu ćemo prvo morati ojačati sebe a onda i izboriti svoju poziciju u društvu. Sami učimo ljude kako nas tretirati.
Jeste li se zapitali koliko nas društvo sputava a koliko mi to isto ponekad radimo i samima sebi zbog pokušaja da se zaštitimo, izvlačimo se na bolest kada je zapravo nešto drugo ono što je teško?
