“Dijabetičar” ili “osoba s dijabetesom”

Danas mi je osoba koja raznosi poštu, donijela iznimno ljuto pismo osobe koja je rodila osobu s dijabetesom. Osoba s dijabetesom je ujedno i osoba s malim brojem godina, pa mi se zato osoba koja je rodila osobu s dijabetesom koja je ujedno i osoba s malim brojem godina obraća u njeno ime.  

To me pismo natjeralo na razmišljanje o političkoj korektnosti. Na primjer osobu koja raznosi poštu ne bih smjela više zvati – poštar. Dobri smo si pa znam da uzgaja svinje, da obožava čvarke, da s 4 tisuće kuna nije dovoljno plaćen. Dakle njegova ljudska vrijednost je puno više od onoga kako bi ga netko brzopleto mogao etiketirat. Nije politički korektno iako jest duhovito niti da ga zovem Grga Čvarak, nit listonoša. Prvenstveno se mora naglasiti da je on osoba, jer naime postoje i golubovi listonoše, a bogami i dronovi koji nose poštu. Ako kažeš samo poštar, nikad nisi siguran – jel Grga il golub donio račun za struju. I obavezno je potrebno da se uvrijedi ako mu se netko ne bude obraćao kao osobi – jer on to zaslužuje. 

Sad se ja tu verbalno vrtim ukrug, neki bi rekli da sam komplikator. Al ne bi bili u pravu. Da sam komplikator to bi impliciralo da sam svedena na tu jednu osobinu, a to nije precizno jer uz to što sam osoba s kompliciranim načinom razmišljanja, ujedno sam i osoba sa sarkastičnim pogledom na pojave. Pri tom ne mislim na osobe koje se iznebuha pojave, nego na običaje koji se pojave, zato ih nazivam pojave, a ne osobe koje se pojave. 

Imam baš jednog susjeda koji je totalno politički korektan, uvijek kaže „moj pas s dijabetesom“. Valjda da se pas ne uvrijedi. Znači on je prvenstveno pas, a tek onda dijabetičar. Taj susjed s psom s dijabetesom često šeće – svi troje jelte šeću. Pa se često sretnemo i ponekad razgovaramo o inzulinima, šećeru i slično. Zapravo ne razgovaramo, nego on docira, a meni se samo svašta mota po glavi dok šutim i glavom klimam. 

Tako on mene iz pozicije nabusitog Sveznadara rado podučava o modernoj semantici. Ne kaže se dijabetičar nego osoba s dijabetesom. Isto tako bolje je reći, osoba ženskog spola nego žena. Na taj način se izražava poštovanje prema osobi. Ja sama sebe spuštam ako olako dozvoljavam da me se svakojako naziva. Meni se nekako vidi da on mene spušta, uzimajući si pravo da silom gura svoje riječi u moja usta.

Samo mali dio komunikacije čini riječ. Poštovanje prema osobi se skriva negdje drugdje. Riječ žena i riječ dijabetičar iz nečijih usta uvijek izlaze uz ton poštovanja. Kod onih koji znaju i priznaju težinu tih riječi. S druge strane, nikakav vokabular ne može zamaskirati nepoštivanje. 

Al taman dok susjed udahne i nakratko prekine tiradu, uspijem podrugljivo ubaciti: „A jeste vi onda sused il osoba muškog spola, neznanog roda koja živi na istom kčbr kao ja?“

Osoba koja me rodila, me učila da je bolje biti ljubazan nego u pravu. Zato ju svi vole. No, tata je uvijek bio zabavniji, bacio bi pilju i gledao di će se ufatit malo vatre. Naučio me tata i da moram znati kada treba pobjeći, tako da sam brže bolje pobjegla od susjeda koji je zaboravio na političku korektnost i vikao na mene.

Imam još jedno mišljenje, iako u načelu ne volimo ljude koji imaju svoje mišljenje, draži su nam ljudi koji imaju naše mišljenje. Naime, mislim da se ne možeš ljutiti na drugu osobu (samo da budemo politički korektni – niti na psa) koja ne poštuje pravilo koje si ti odlučio poštovati. Ono što imaš pravo je ljutiti se u sebi, kada druge osobe ne žive po tvojim pravilima – iako je skroz nelogično očekivati da druge osobe imaju potpuno isto mišljenje o semantici kao ti. Nelogično je zapravo samo s aspekta logike, al potpuno je logično s ljudskog aspekta jer ljudi se ravnaju emocijama, a ne logikom.

Početak priče o pismu sam izmislila, al sad ga očekujem. I razumijem emocije koje će stajati iza njega. I mene muče. Svaka teška tema nosi puno emocija. Neizlječiva, progresivna i degenerativna bolest je teška tema. A potpuno iste probleme ima dijabetičar i osoba s dijabetesom. Zapravo dijabetičar ima dva problema manje; ne boli ga riječ “dijabetičar” i ne gleda vlastitu vrijednost kroz tuđe oči.

U iščekivanju pisma, evo zgodnog stiha osobe koja je davno vršila pisanje: What’s in a nameThat which we call a rose by any other name would smell as sweet. I gorko smiješnog nastupa legendarnog Georga Carlina. Pravednički je da se ljutimo kad netko kaže dijabetičar umjesto osoba s dijabetesom. Zabavnije je da se opustimo – pa po slobodnoj nam volji.


Još iz kategorije Advocacy: