Prvi kamp

Sjećanja jedne mame – 7.

Još uvijek imam pred očima sliku prvog odlaska mog malog Marka u ljetni kamp – tog ljeta 1999. u Crkvenicu. Okupljamo se ispred Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac. Najprije svako dijete izvadi krv za laboratorijsku analizu HbA1c, što će učiniti i nakon povratka da bi se usporedilo koliko dobro utječe 10 dana rekreacije i pravilne prehrane na njihove šećere.

Polako se svi ukrcaju u veliki autobus uz kompletnu pratnju liječnika, sestara, voditelja rekreacije i organizatora kampa. Djeca proviruju kroz prozore, vide se samo nasmijane glavice i ručice koje mašu nama, roditeljima.

Steglo mi se srce, knedla je u grlu. Gle, nevjerojatno, donedavno nisam ni znala da šećer postoji među djecom, a sada gledam PUN AUTOBUS MALIH SLATKIH!

Zaista, oni su naši slatki mali darovi. Zahvaljujem Bogu što živimo upravo sada, zahvaljujem gospodinu Bantingu što je otkrio inzulin! Da smo kojim slučajem živjeli prije sto godina, sva ta naša slatka djeca ne bi preživjela. Zar nam nisu onda najdraži darovi? Koliko se samo vedrine može vidjeti, osmijeha i ručica koje mašu pune životne energije. Idu se igrati, veseliti, kupati i usvojiti puno novog znanja o životu sa svojom bolešću. Odlazi autobus pun naših slatkih, malih i najmilijih darova.

Dječji ljetni kamp izuzetno je privlačno rješenje i za djecu i za roditelje djece s dijabetesom. I jedni i drugi „malo udahnemo zraka“. Teško nam se razdvojiti jer razvijemo veću međusobnu ovisnost zbog svakodnevnog kontoliranja i što boljeg zbrinjavanja bolesti, no prvih dan-dva zaista je neobično, kao da stalno nešto tražiš, nešto moraš napraviti, osjećaš nekakav nemir, budiš se noću u uobičajeno vrijeme za kontrolu šećera. Suzdržavaš se od čestog zvanja pa još tako dan-dva i onda se polako smiriš i noć-dvije spavaš „kao beba“, u komadu.  Zvuči gotovo nevjerojatno nakon, do tada, preko 700 noći ustajanja bar jednom pa do dva-tri puta. No, odmah ujutro prva je misao: Tko zna kako su naši slatkači spavali? Nije ih valjda zaskočila kakva veća hipoglikemija? No, medicinske sestre ih obilaze noću i kontroliraju šećeriće. Ma sve će biti dobro! Puno kampova je već prošlo i nikada se ni jednom djetetu nije ništa dogodilo pa se neće valjda ni sada.

Mislim da je najvažnije i, još jednom, najvažnije da roditelji ne popuste djetetu u mlađoj grupi nakon prvih dana ljetovanja kada plaču na telefon da žele kući. To je normalna, prolazna faza koja se događa u trenutku kada čuju roditelje pa bi se malo pomazili i opet bili na trenutak centar svijeta, što tamo kraj 30-ak djece baš i nisu cijelo vrijeme! Bilo je primjera kada su roditelji odmah sjeli u auto i otišli po „jadno, rasplakano dijete“, no to je pogrešno. Ta djeca nakon odlaska kući najčešće više nisu željela sudjelovati u zajedničkim akcijama djece s dijabetesom, nisu prevladali taj važan korak osamostaljivanja i pripadnosti grupi djece s istim životnim brigama, što im zaista dobro dođe prilikom odrastanja u mlade, samosvjesne osobe koje ni na trenutak nemaju potrebu skrivanja osnovne bolesti pred drugom, uvjetno rečeno, zdravom djecom.

Jedva se rastaju na povratku, padnu i suze, razmjenjuju adrese i brojeve telefona, hvale se osvojenim diplomama za sve što je bilo dobro učinjeno. Puno neraskidivih prijateljstava nastalo je u kampovima. Tamo dolaze djeca iz cijele Hrvatske i lijepo je imati prijatelje u drugim gradovima.

Danas su odrasli ljudi, imaju svoje obitelji i djecu i još uvijek se druže. Često putuju zajedno i podrška su jedni drugima, a čak je i jedna ljubav započela još davno u starijoj grupi kampa u Skradu negdje devedeset i neke, danas okrunjena brakom.

Kada prođu dječje aktivnosti uz kompletnu medicinsku pratnju i stalnu usputnu edukaciju, neusporedivo je lakše pustiti dijete, kada odraste, na bilo kakvo putovanje s prijateljima koji u svakom trenutku dana ili noći mogu priskočiti i riješiti „problem“ jer ga razumiju. Razumiju ga i puno bolje nego mi, mame i tate, jer njima svaki „problem“ i nije problem, već je sastavni dio njihova života, s kojim se susreću iz dana u dan, u koji je često i bolje da se mi roditelji ne uplićemo.

Dosadni smo im već sa svojim brigama i savjetima. Mislim da im mi više ne možemo puno pomoći „na svoj način“, možemo ih krajičkom oka pratiti, osluškivati i pomoći kada pitaju.

Svi želimo isto: da naša djeca, manja ili veća, budu SRETNA – kako ona bez šećera, tako i naša sa šećerom! Mislim da šećer tu igra manje važnu ulogu, naš je zadatak bio da im ne bude prepreka, kako netko lijepo reče:

Sretna djeca nemaju obavezno najbolje od najboljeg, ona jednostavno uzmu najbolje od onog na što naiđu.

Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje

Dugogodišnja tajnica Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Mama “odraslog” djeteta s dijabetesom.
Osoba koja najbolje razumije funkcioniranje neprofitnih udruga.
Dobri duh ZDD-a koji u svakome vidi ono najbolje.