Trideset godina s dijabetesom

“Dobar je strah kome ga je Bog dao”, zna reći moj tata prenoseći riječi koje su kružile generacijama prije njega. Ja ću parafrazirati njegove riječi i smjestiti ih u svoju stvarnost, svoj život sa šećerom. Imati šećer znači i osjećati strah od ispada koji nas mogu snaći svakim padom ili rastom istog. Taj strah onda nije samo naš, boje se i oni oko nas, bez obzira znaju li nas ili ne. Da vidim nekog čovjeka koji je, kao ja, u stanju debelog hipa, a da ne znam što je hipoglikemija, jako bih se bojala. Dobar je strah koji me tjera da šećer držim pod kontrolom jer samo ako je on dobro, bit ću i ja dobro  i moći ću kvalitetno živjeti.

Uz svoja iskustva s hipom podijelit ću ponešto i o svojem tridesetogodišnjem iskustvu života sa šećerom. Nema jasnih, znanstvenih dokaza da vrijeme utječe na šećer, ali ja se smatram hodajućim primjerom kako zbog ludog vremena i šećer postaje lud. Pojam meteoropata mi nije stran, već je to još jedna pojava koja mene pogađa. Rođena sam početkom ljeta i nekada sam obožavala to godišnje doba. Danas sam pomaknula svoje predmete (godišnja doba) koje  obožavam na nekoliko mjeseci prije. Samo, sad su s proljećem stigle i alergije koje nisam imala u vrijeme svog djetinjstva pa sam uvijek u nekom ili s nekim problemom povezanim s vremenom ili godišnjim dobom.  Onda se izležavam na suncu i upijam D vitamin kao gušter. Zbog naglih promjena vremena, tlaka zraka, temperatura, oborina i drugih vremenskih nepogoda šećeri divljaju od hipera, kojemu tek doza od 170 % inzulinskog šuta u obliku bazala može stati na kraj, do hipa, koji je hipo u pravom smislu riječi hipo. Onda nisam sva svoja, nekad ne pomaže ni suspenzija pumpe i potpuno ovisim o milosti drugih koji žele velikodušno udijeliti koji ugljikohidratni šamar. Šamar brzih ugljikohidrata.

Uz sve te stvari koje me „peru“, nedavno me „opralo“ i 30 godina šećeraškog staža. To nedavno znači  9. ožujka, kako piše na već lagano potrganom papiru iz 1989. godine. Zanimljivo je da je istog datuma, samo trinaest godina kasnije, došla u doživotni posjet još jedna autoimuna bolest. Moja prijateljica multipla skleroza. Nikad nisam imala potrebu pratiti koliko godina je prošlo, a kamoli tek obilježavati to. Još mi je u glavi kako sam često dugo, dugo vremena govorila da sam šećeraš 20 godina. Onda me isto tako jedan dan iznenadilo kada sam shvatila da sam bliže tridesetoj obljetnici nego dvadesetoj. Kao „svaka žena koja drži do sebe i do svojih godina“ nije me se baš nešto dojmio već dugačak šećeraški staž. Suma sumarum, nakon trideset godina mogu reći da sam prihvatila da je „On“ tu i da je „Ona“ tu, ali i Ja sam tu i svjesna sam koliku razornu snagu na tijelo može šećer imati, ako se ne ponašamo onako kako on to hoće. Imam i ja svojih trenutaka i nevoljko ga prihvaćam, kao i njegova pravila kako se trebam ponašati. Zna biti teško, jer se i on inati i radi spačke, ali…

Posljednjih godina ubrzano se počelo nešto događati na polju borbe protiv šećera, više nije takav bauk, život s njim je lakši. Ne bodem se niti da ga izmjerim, niti da uzmem  tekućinu koja život znači. Tu i tamo ubodem se da provjerim i stanje u krvi, ali ne zamaram se previše manjim odstupanjima, ipak krv smatram vjerodostojnijim medijem. Još se više oslanjam na osjećaj, a onda aparatići i senzori postaju samo dopuna mom osjećaju.

Nešto o velikoj tridesetoj godišnjici. Uobičajeno je za rođendane  počastiti se  tortom i slasticama. Ja sam, pogotovo u početku mog suživota sa šećerom, navikla da idem na rođendane i da preskačem komad onog „slatkog iskušenja“ oko kojeg se vrti cijela ta proslava. Ja bih pokunjeno sjela za stol i jela štapiće ili neke druge grickalice, koju jabuku ili breskvu ili neko drugo voće. Onda mi je pojam jedinica ugljikohidrata malo značila ili nije značila ništa. Često sam tih godina tamanila jabuke kad već nisam smjela torte i kolače, ali nije mi na kraj pameti bilo da sam unijela i više ugljikohidrata nego li je bilo u komadu  torte. Ako dnevno nisam pojela 10 – 15 jabuka, nisam pojela ništa. A tek štapići, smokići, pereci ili ini pekarski proizvodi. Pekarske proizvode baš volim, pogotovo danas kada postoji baš veliki izbor. Mislite li da je prije 30 godina bilo beskvasnog kruha ili heljdinog s orasima ili s bućinim sjemenkama? Onda nisam ni mogla biti toliko zaljubljena u pekarske proizvode. Danas su pekarske stvari baš poput kolača, možete ih i same pojesti, a odgovaraju mu slatki i slani dodaci.  I sve može biti dobro, dobra je stvar što sam u trideset godina naučila prihvaćati stvari takvima kakve jesu i koje se ne mogu promijeniti, a onda ih prilagoditi sebi. Trideset godina poslije, starija i iskusnija, drugačije gledam na sve, želim i hoću biti dobro regulirana, uspješna u nošenju sa svojom bolešću i bolestima koje imam. Ako se koji put treba malo pomučiti, ili ne tako malo, napravit ću i to jer me inaćenje nije nigdje dovelo ni išta promijenilo. Život usmjeren drugačije pokazao se uspješnim i mislim da je ipak srećka za dobitnu kombinaciju. Ta je kombinacija naporan i težak, ali ipak sretan život.

Ovako su nalazi izgledali prije tridesetak godina. Moj prvi nalaz.

 

Nakon puno godina dijabetesa, na žalost, velike su šanse i za probleme s očima. Najveća klinika za dijabetes u Hrvatskoj, Vuk Vrhovac ima velikih problema sa opremom za očnu dijagnostiku. Stoga pročitajte članak Očajan apel za Vuk Vrhovac i brigu za oči i popunite kratku anketu.