U svijetu transplantacijske medicine pojavljuje se nova generacija lijekova koji bi mogli promijeniti način na koji doživljavamo presađivanje organa i stanica kod dijabetesa tip 1.
Jedan od njih je Tegoprubart — eksperimentalni imunosupresiv razvijen upravo s ciljem da zaštiti presađeni organ, ali uz manje štete za ostatak organizma.
Ovaj potencijalno revolucionirani supresiv koristi i naša Katie Beth čija je objava o uvjetno rečeno, izliječenju "srušila" internet.
Ukratko: Katie Beth ima tip 1 dijabetes i prije oko mjesec dana je u Chicagu odradila transplataciju matičnih stanica. Danas više ne treba inzulin, ali je na spomenutom eksperimentalnom imunosupresivu.
Zašto su imunosupresivi uopće potrebni?
Kod transplantacije gušterače, bubrega ili otočićnih stanica problem nije kirurgija — nego imunitet.
Organizam prepoznaje presađeno tkivo kao strano i pokušava ga uništiti, zbog čega osobe nakon transplantacije moraju uzimati imunosupresive koji sprečavaju odbacivanje organa i omogućuju dugoročno funkcioniranje presađenog tkiva. U slučaju presađene gušterače ili otočićnih stanica, upravo ta zaštita omogućuje život bez inzulina.
Drugim riječima: bez imunosupresije većina današnjih “izlječenja” dijabetesa transplantacijom ne bi bila moguća.
Tegoprubart: novi imunosupresiv i sigurnije transplantacije kod dijabetesa
Problem sa starijim generacijama
Standardni lijekovi poput tacrolimusa i ciklosporina odradili su ogroman posao, ali uz značajne nuspojave. Dugoročno se povezuju s toksičnošću za bubrege, povišenim kardiovaskularnim rizikom te metaboličkim komplikacijama, a dodatni je problem potencijalna štetnost za same beta-stanice.
Paradoks je očit: terapija koja čuva presađeni organ može istovremeno opterećivati organizam koji taj organ treba dugoročno održavati funkcionalnim.
Gdje se uklapa Tegoprubart?
Tegoprubart pripada novijoj generaciji bioloških imunosupresiva koji ciljaju specifične signalne putove aktivacije T-limfocita (CD40/CD40L os).
Razvijen je s jasnim ciljevima:
- spriječiti odbacivanje grafta (presađenog tkiva)
- izbjeći nefrotoksičnost tipičnu za starije terapije
- očuvati funkciju beta-stanica i metaboličku stabilnost
Dosadašnji rezultati kliničkih studija pokazuju obećavajuće pomake — stabilnu funkciju presađenih organa uz povoljniji sigurnosni profil u odnosu na starije terapije.
Zašto je to važno za dijabetes?
Najveći potencijal vidi se kod:
- simultane transplantacije bubrega i gušterače
- transplantacije otočićnih stanica
- budućih terapija sa stem-cell beta-stanicama
Sve te terapije imaju zajednički nazivnik — ovise o dugotrajnoj imunosupresiji. Ako ona postane sigurnija i podnošljivija, takvi će zahvati biti realna opcija za veći broj osoba s dijabetesom, a ne samo za strogo odabrane pacijente.
Želimo li uopće terapije bez imunosupresiva?
Bez sumnje, da!
U idealnoj budućnosti očekuju nas kapsulirane stanice, genske terapije i imunološka tolerancija bez potrebe za kroničnim lijekovima.
Nažalost, brojna funkcionalna “izlječenja” koja već postoje — uključujući transplantacije gušterače i otočića — i dalje ovise upravo o imunosupresivima.
Zato razvoj ide u dva smjera paralelno: s jedne se strane traže rješenja bez imunosupresije, a s druge se razvijaju sve sigurniji i precizniji imunosupresivni lijekovi. Ako potonji postanu dovoljno sigurni, transplantacije bi mogle postati prihvatljiva terapijska opcija za znatno širi krug ljudi.
Zaključak
Tegoprubart još nije odobren za rutinsku kliničku primjenu, ali jasno pokazuje smjer u kojem transplantacijska medicina ide — prema preciznijoj i sigurnijoj imunosupresiji, s manje nuspojava i boljom zaštitom funkcije presađenih stanica.
Dok čekamo terapije koje imunosupresiju uopće neće trebati, moguće je da će upravo njezina nova generacija omogućiti da transplantacijska “izlječenja” postanu dostupna i dugoročno održiva.
