Ako živiš s dijabetesom, neminovno ti kroz glavu prolaze brojna pitanja i scenariji u vezi trudnoće. Je li zdrava trudnoća s dijabetesom tip 1 moguća? Jesu li istinite priče o hospitalizacijama i komplikacijama za nas i za bebu? I sama sam, zbog zabrinutosti i manjka informacija, odlagala s odlukom da postanem majka. Na taj veliki korak sam se odlučila u srednjim tridesetima.
Preporuka je da se za trudnoću pripremimo. Osim standardnih ginekoloških pretraga, važno je kontrolirati štitnjaču i stabilizirati vrijednosti glikemije najbolje što možemo. Potruditi se barem nekoliko mjeseci prije začeća, da glukoza bude u granicama normale i HbA1c idealno ispod 6 i što bolji TIR (Time In Range).
Nekada je hemoglobin A1c bio glavni pokazatelj regulacije dijabetesa, a sada se dijabetičari tipa 1 lako prepoznaju po senzorima na nadlakticama. Njihova dostupnost u Hrvatskoj jako nam je olakšala život. Osim što smo se riješili bolnog probijanja jagodica prstiju, čitači senzora nam daju iznimno vrijedne podatke. Najvažnija kratica je TIR (time in range) – vrijeme provedeno unutar zadanog raspona glukoze.
Naši dijabetolozi većinom preporučuju ciljani raspon od 3.9 do 10 mmol/l, ali u trudnoći se gornja granica spušta na 7.8! Na prvu zvuči nevjerojatno da osoba na inzulinu može to postići. Pogotovo zbog velikih hormonalnih promjena zbog kojih šećer ne možemo uloviti ni za glavu ni za rep. Tako da, koliko god se trudile, moramo se pripremiti na to da neće sve biti savršeno, ali jaka motivacija će spasit stvar.
U prvom tromjesečju ćemo se vrlo vjerojatno boriti s jako čestim hipoglikemijama, a pred kraj će se potreba za inzulinom toliko povećati da će nas plašiti spoznaja da bi nas u vrijeme prije trudnoće ta količina inzulina ubila. Strašno zvuči, znam, ali u praksi stvarno nije tako. Barem meni, evo, iz vlastitog iskustva. Zašto? Zato što sam zalijepljena za svoj senzor (doslovno i figurativno) i gledam u ekran čitača puno češće nego prije. Od neprocjenjive vrijednosti mi je strelica, tj. trend kretanja glukoze, koja omogućava da na vrijeme preduhitrim hipoglikemije ili krenem s korekcijama čim primijetim trend rasta. Zahvaljujući toj strelici moje vrijednosti glukoze jako rijetko izlaze van preporučenih okvira.
Trenutno koristim Dexcom One jer ima neke značajke koje mi pomažu. Najvažnije mi je da čitač ima alarme i da je strašno jednostavan za korištenje. Čim se aplicira senzor i pokrene čitačem, aktiviraju se i alarmi. Postavljanje je jednostavno, ne treba stalno skenirati već on sam „kupi“ podatke cijelo vrijeme. Do sad nisam imala nikakvih problema niti sa signalom. Jačina alarma je dovoljno glasna da me upozori, ali nije iritantna. Alarmira me kad iziđem van postavljenih granica, tj. kad sam u hipo ili hiperglikemiji. Također kad se slučajno udaljim iz radijusa bluetootha. To je posebno važno sad kad se brda i doline na grafu izmjenjuju češće nego što bih se ja sjetila provjeriti. Zbog toga napokon mirno spavam i ako me nije budilo pištanje, sigurna sam da je noć prošla uz savršene šećere.
Kad smo kod spavanja, s Dexcomom mi se ne događa da se zbog pritiska javljaju lažne hipo. Tako da slobodno provedem cijelu noć spavajući na svom senzoru. Pretpostavljam da je to zbog oblika i načina na koji je dizajniran. Nije, doduše, baš najprivlačnije vanjštine i izgleda kao pravo medicinsko pomagalo, ali lako je zanemariti estetiku sve dok si naspavan.
Trenutno u 7. mjesecu trudnoće, itekako sam ponosna na TIR sa „trudničkim granicama“ veći od 70%.
Ako eliminiramo problem šećera, s mučninama, nesanicama, bolovima u leđima i svim ostalim „radostima“ trudnoće nosimo se jednako kao i sve ostale žene.
Je li lako biti trudnica s dijabetesom? Nije. Jednako kao što nije lako niti imati dijabetes. Strah me ponekad, ali barem sam sigurna da sam doprinijela da sve dobro prođe, koliko god sam mogla. Najvažnije je dobro poznavati svoj dijabetes i prihvatiti i maksimalno iskoristiti modernu tehnologiju. Tu je da nam pomogne!
Osim tehnologije, važno je uz sebe imati doktore koji nam pružaju podršku i osjećaj sigurnosti. Na nama je da pronađemo one kojima vjerujemo, koji imaju strpljenja i razumijevanja za sve naše potrebe.
Razdoblje od 9 mjeseci je dosta dugo, pa ponekad posustanemo. Ponekad nam se čini da mučnine nikad neće prestati, da ćemo naštetiti bebi ako si tu i tamo udovoljimo. Ulovi nas panika, ne znamo jesmo li spremne na sve što nas čeka i hoćemo li to uz dijabetes moći – i to je ok.
Strah, preplavljenost emocijama i frustracijama ponekad se javi, ali svaki ubod inzulinom, kalkuliranje ugljikohidrata, analiziranje grafova ili odlazak doktoru, postaju lakši kad se sjetimo da imamo najbolju moguću motivaciju koja sretno i sigurno raste u našem trbuščiću. Onda znamo da mi to možemo.
Jelena Znaor
