Dijabetes, osobito tip 1, voli red i pravilan raspored jer ga je tako puno lakše kontrolirati, no meni je kao studentici i profesionalnoj sportašici takav raspored nemoguć, uz svu snagu volje i discipliniranost.
Istina je da profesionalni sport zahtijeva mnoga odricanja i sve je podređeno tome da se na natjecanju ostvari što bolji rezultat, pa tako niti moj dijabetes nije iznimka. Znam da to nije nešto što se preporučuje ili nešto čime bih se pohvalila svom dijabetologu, ali budući da sam godinama bila profesionalna sportašica BEZ dijabetesa, znam što znači razmišljati samo o sportu i odabrati sport u svakoj dvojbi (sport – izlasci, sport – maturalac, sport – fina hrana…) Baš mi je zbog toga ponekad jako teško donositi ispravne odluke za svoje zdravlje, a pritom ostati konkurentna u sportu na najvišoj razini, jer je puno toga u nesuglasju između ove ”dvije vatre”.
Razina šećera uvelike ovisi o prehrani, ali i o tipu treninga. Trening će jedan dan biti duži, drugi dan će biti intenzivniji, treći će mi dan noge biti teške od umora jer sam cijelu noć spavala sa šećerom 2,9 budući da sam se gotovo onesvijestila od umora kada sam se navečer vratila kući i legla. Treniram taekwondo koji je energetski veoma zahtjevan sport i to 2-3 puta dnevno (treninzi snage u teretani, situacijski u dvorani, trčanja, treninzi eksplozivnosti, brzine i agilnosti…)
Moram znati kakav tip treninga me čeka, pa prema tome prilagoditi jedinice inzulina koje si dajem kada jedem npr. doručak prije jutarnjeg treninga. Većinom si dajem 1-2 jedinice manje nego kada nemam trening, računajući da će se šećer uslijed treninga spustiti na ”normalnu” razinu, iako krećem trenirati s malo višim vrijednostima (oko 8,9). U slučaju da me čeka anaerobni trening izdržljivosti ili sparinzi, tu rijetko kad mogu kontrolirati ishod i u velikom broju slučajeva završim trening sa šećerom 18, 19 pa nakon toga slijedi lutrija. Neke dane se šećer sam krene spuštati kad se tijelo počne opuštati, a neke dane računam da će se to dogoditi pa me naravno moje tijelo iznenadi i tada provedem duže vremena na visokim razinama. Ili si pak dam inzulin pa se nerijetko dogodi hipoglikemija.
Tijekom treninga provjerim šećer 2-3 puta, tako da se zna dogoditi i ”pikanje ili žvakanje” usred svega, što ne volim jer mi miče fokus s treninga, no to su stvari koje su veće od mene i sporta i mojeg izbora pa ih zato ipak uvijek napravim.
Ponekad se pokušavam prisjetiti kako je bilo prije nekoliko godina kada bih jednostavno došla na trening, odradila ga, otišla spavati, ujutro se probudila i tako dalje. Bez razmišljanja o ičemu osim sportu i školskim obavezama.
Osobito na natjecanjima, kada bi glava cijeli dan trebala biti ”u igri”. S dijabetesom je sve malo drugačije, ponekad bi mi se zbog uzbuđenja i treme pred borbu šećer naglo povisio, no postoji i nešto dobro u svemu tome. U posljednje sam vrijeme puno mirnija i fokusiranija prije borbi upravo zbog toga da mi šećer ne podivlja, a to se jako pozitivno odražava i na nastup i same borbe. Jednostavno ne dopuštam da emocije budu jače nego što bi trebale biti i u borbe ulazim hladne glave, znajući da je sve u redu i da će sve na kraju biti dobro, baš kao i svaki dan s dijabetesom. 🙂
Kristina Tomić
