Ivona PoljakU suživotu sa šećernom bolesti pažljivo i redovito provođenje dijabetičke samokontrole ključno je za uspješnu regulaciju bolesti.
Ali što kada ponašanja koja su ključna za očuvanje zdravlja budu u koliziji s vlastitom idejom o dobrom i uspješnom životu?
Istraživanja pokazuju kako je fenomen skrivanja bolesti i pritom zanemarivanje dijabetičke samokontrole prilično učestala pojava, a posebice u skupini tinejdžera i mladih odraslih, najviše u situacijama tranzicije iz osnovne u srednju školu, iz srednje škole na fakultet i prilikom ulaska u svijet rada.
U istraživanju Nishio i Chujo (2017.) ispitivan je doživljaj šećerne bolesti kod mladih, odnosno stigma, te njihovi načini suočavanja s istim.
Istraživači su pronašli da se oboljeli sa stigmom nose tako što skrivaju svoju bolest ili se ˝pretvaraju da su zdravi˝ izbjegavanjem uzimanja inzulina ili mjerenja šećera u javnosti. Kada bi ipak odlučili reći drugima, činili bi to postupno, manjem krugu ljudi. U situacijama kada nisu mogli dovoljno dobro skrivati svoju bolest, a nisu htjeli niti reći drugima za nju, pribjegavali su ograničavanju svog socijalnog života, odnosno sve su manje izlazili i družili se s drugim ljudima. Radili su gotovo sve kako bi njihova bolest bila skrivena, nevidljiva i tiha. No, koliko dugo?
Razloge skrivanja šećerne bolesti istraživači su podijelili u četiri kategorije:
Iz ovog je vidljivo kako šećerna bolest, osim što je zahtjevna i traži stalnu prilagodbu doze inzulina, može nositi i ogromno psihološko i emocionalno opterećenje koje je jako važno ne zanemarivati i umanjivati!
Sa spoznajom o dijagnozi kod osobe se može promijeniti slika o sebi i doživljaj sebe kao različitog, što je vrlo bitan aspekt socijalnog funkcioniranja. Emocionalne reakcije koje prate takvo stanje najčešće su osjećaj krivnje i srama, a vrlo često te emocije ostaju neprepoznate. Ukratko, ciklus obično izgleda tako da se osoba zbog dijagnoze doživljava drugačijom od drugih i neadekvatnom u odnosu na druge. Osjećaj koji se tada javlja je osjećaj srama. Kako bi si umanjila taj osjećaj oboljela osoba pribjegava ponašanjima koja će učiniti ˝kao da ona nema šećernu bolest˝ i neće redovito niti dosljedno provoditi ponašanja koja su potrebna da bi bolest bila dobro regulirana.
Kratkoročno, ovaj mehanizam djeluje jer se sram smanjuje.
No dugoročno, zbog posljedica smanjene brige za sebe, pitanje bolesti postaje sve istaknutije, a često popraćeno i kritikama iz okoline (od strane roditelja, partnera, prijatelja, zdravstvenih djelatnika, drugih osoba sa šećernom bolešću, samih sebe). Prirodna reakcija na kritiku je jačanje osjećaja srama i tako se taj krug ponavlja i učvršćuje. Upravo je zato i vrlo teško izaći iz njega.
Intervencije usmjerene na pomoć pojedincima nikako ne smiju biti kritike niti racionalni argumenti zašto je važno biti dobro reguliran. Sjetimo se, osoba ne želi biti bolesna, želi biti ista kao i svi drugi – oni koji nemaju šećernu bolest!
Pravilna reakcija je potvrđivanje svih osjećaja koji se javljaju, dopuštanje njihovog postojanja i osnaživanje vlastite vrijednosti te slike o sebi. Bezuvjetno prihvaćanje od strane bliskih osoba te blag i nježan pristup prema oboljelom ključni su u procesu prihvaćanja sebe.
Osobu treba podsjetiti na silne različitosti u društvu i ideju kako nitko od nas nije identičan onome drugom, no naše različitosti nikako ne umanjuju našu vrijednost, već suprotno - raznolikost je osnažuje i jača.
I kada šećernu bolest ne vidimo više kao našu manu već kao dio sebe koji je tu, koji postoji i ne čini nas drugačijima - onda možemo potvrditi prvotnu misao: sa šećernom se bolešću mogu ostvarivati snovi i imati kvalitetan život, ako sebi to dopustimo.
Literatura:
Nishio I, Chujo M. Self-stigma of Patients with Type 1 Diabetes and Their Coping Strategies. Yonago Acta Med. 2017 Sep 15;60(3):167-173. PMID: 28959127; PMCID: PMC5611471.
