Gost autorŠto je dijabetes? Kako se dobije? I što to konkretno znači? Jesam li ja jedini u tom novom svijetu? Hoće li se moj život promijeniti ili mogu nastaviti kao i prije? Jesam li zauvijek obilježen? Drugačiji od drugih? Zašto me odmah bodu i čemu strka?
Ovakva sam si pitanja i ja postavljao s 15 godina, na početku prvog razreda srednje škole. Odgovore i kako se nosim sa svojim životnim suputnikom pročitajte u nastavku.
Tko sam, što sam i odakle ideja za stranicu www.diabetic-life.com
Zovem se Igor i imam dijabetes već 21 godinu. Trenutno sam zaposlen u jednoj hrvatskoj banci (samo me ne pitajte za kredite), a u slobodno se vrijeme bavim brojnim hobijima.
Ideju za izradu ovakve platforme iznjedrilo je upravo iskustvo kroz koje sam prošao prije 20-ak godina. Tada naime nije bilo ovakvih stranica gdje bih mogao potražiti odgovore i čuti iskustva drugih ljudi koji imaju šećernu bolest.
Kako je Libre postao zaštitno obilježje brojnih dijabetičara, primjećujem koliko nas doista ima. Ta me je spoznaja potakla da okupim mlade ljude, entuzijaste, liječnike i profesionalce kako bismo izgradili mjesto na kojem će dijabetičari uvijek moći saznati nešto novo, dobiti odgovore na pitanja. Mjesto koje će im pokazati da nisu sami, da nas ima i da živimo svoje živote, sa svojim poslovima i hobijima.
Kako je počeo moj put u "slatkom" svijetu
Početkom srednje škole, na početku puberteta, počeo sam puno jesti i jaaaako sam bio žedan. Na velikom odmoru znao sam popiti i do 2 litre soka. Majka je primijetila da se nešto čudno događa sa mnom, da puno jedem i pijem i pomalo gubim na kilaži. Najčešći je utješan odgovor bio: „ma on je u pubertetu i treba jesti“. Međutim, majka je bila uporna u nastojanju da mi izvade krv, a majčinski instinkt ne griješi. Nalaz je to potvrdio. Izmjereni šećer natašte bio je 19,3 mmol/L.
Nije mi puno značila ta vijest. Dan je bio gotovo kao i svaki drugi. Vozim se s najboljim prijateljem u školu i pričam mu o nekakvom šećeru, ali nemamo pojma što to konkretno znači.
Genski predodređen ili nešto drugo
Nisam prijeimao ozbiljnijih poteškoća sa zdravljem, niti je tko iz obitelji imao dijabetes, barem koliko znamo.
Nakon dobivenog nalaza, doktorica nas je odmah uputila u bolnicu, gdje su mi iste sekunde dali neku injekciju, a roditeljima su obznanili da moram ostati u bolnici. To je bio veliki šok i za moje roditelje i za mene! Uopće nisam razumio čemu takva strka. Najviše me je zbunjivalo to što sam se osjećao sasvim dobro. Bez tegoba, boli i problema bilo koje vrste. Zašto ću odjednom morati primati injekcije i što to sve nosi?
No kako su dani prolazili, tako je bivalo sve lakše iako i dalje nisam shvaćao cijelu situaciju. Muški sam podnosio konstantno bockanje prstiju, ruku, nogu i trbuha prije obroka.
Međutim, situacija koja me poprilično uzdrmala jest zamućenje vida jer je zjenici oka bilo potrebno određeno vrijeme da se privikne na inzulin koji sam počeo primati. No, nakon dva do tri tjedna, situacija se stabilizirala i do danas je sve pod kontrolom. Tada sam shvatio koliko je strašno kad ne vidiš! Zato je vrlo bitno paziti na sve i redovno obavljati preglede fundusa.
Moja terapija… moja svakodnevica…
Moj prijatelj inzulin – Humalog, jedan je od dugovječnijih prijatelja jer ga koristim već 21 godinu. Humalog je kratkodjelujući inzulin koji uzimam prije glavnih obroka. Osim kratkodjelujućeg uzimam i dugi inzulin, ali njega sam tijekom svih ovih godina mijenjao. Prvi je bio Humulin, zatim Levemir, a zadnjih nekoliko godina koristim Tresibu, čime smo broj primanja inzulina na dnevnoj bazi smanjili za jedan ubod (tako da sam trenutno na četiri). Naravno, uz unos inzulina izuzetno je važna prehrana, tjelovježba i ujednačen način života.
Moj život sa senzorom Libre
Od samih početaka promijenio sam nekoliko uređaja za mjerenje šećera u krvi i iako sam prvo bio skeptičan glede sustava Libre sa senzorima, on je uz sve pogreške i poteškoće itekako dobar i olakšava svakodnevni život.
Kontrola šećera uz sunce ili pod oblacima
Uglavnom se pridržavam svih pravila prehrane i načina života pa mogu reći da sam dobro reguliran. Naravno, postoje i dani kada šećer luduje. Ponekad je to iz čistog mira, ali bolest (gripa, viroza i sl.), stres na poslu ili u privatnom životu, okruženje u kojem se nalazim i psihološko stanje značajno utječu na razinu šećera u krvi. Razina šećera ponekad može ovisiti čak i o vremenu.
Često znam objašnjavati ćudljivost raznine šećera... Kada bismo proživjeli dva potpuno ista dana, šećer gotovo sigurno ne bi bio isti. Razliku bi moglo uzrokovati sunčano ili oblačno vrijeme. Zanimljivo, zar ne?
Prehrana
Rekao bih da ne razmišljam previše o prehrani, međutim kada malo promislim, čini mi se da se hranim dobro i relativno zdravo. Uvijek planiram da u obrocima imam dosta voća i povrća, obavezno pazim na unos ugljikohidrata i doziranje inzulina. Ne konzumiram ništa sa šećerom (osim u hipoglikemiji) i pazim pri kupovini proizvoda na sastav hrane (koliko je to moguće).
Čak i nakon podosta godina, hiperglikemiju ne prepoznajem lako. Najčešći su mi alarmi suha usta, lagani pritisak u očima te dominantan osjećaj smanjene snage.
S druge pak strane, hipoglikemiju jasno osjetim. Simptom su mi lagana drhtavica i znojenje ruku, ubrzano kucanje srca te osjećaj fizičke nemoći.
Je li dijabetes prednost ili mana?
Život s dijabetesom, osobno, ne mogu opisati kao težak. Za mene je to način života, odabir namirnica, način pripravljanja tih namirnica i ujednačena prehrana uz vježbanje i sport. Ne postoji niti jedna stvar na svijetu u kojoj bi vas dijabetes mogao spriječiti, a istodobno vas može puno toga naučiti.
Iako sam na samom početku svog puta sa šećerom odustao od sporta, s vremenom se to mijenjalo i danas sam izrazito sportski aktivan. Osim sporta, volim putovati i koristim svaku priliku za odlazak na neko novo mjesto, u neku drugu zemlju. Svoje slobodno vrijeme često provodim u prirodi i fotografiram krajolike, a Lijepa je Naša za mene vječna inspiracija.
Igor Mijatov
