Trn u oku su najbolje naočale

Narcizam je tvrdokorna bolest. Doduše, u psihoanalitičkoj se praksi zna točno kako treba raditi s pacijentom da ga značajno razgradimo. No, ako ga uspijemo dovoljno razgraditi da osoba može zrelo funkcionirati u društvu, onda je smisao psihoanalize ostvaren. Svejedno, vrlo rijetko i samo u dugogodišnjim terapijama uspijevamo doći do ovog željenog rezultata. Psihoanalitičko me iskustvo naučilo da je još jedna stvar jako bitna za sazrijevanje tog teškog poremećaja. To je fizička bolest. Ako se ona dogodi tijekom psihoanalize, a osoba ostane u analitičkom procesu, ta ju situacija, paradoksalno, doslovno “gurne u zrelost.”

Sjećam se jedne rečenice poznatog filozofa Theodora Adorna koja kaže: “Trn u oku su najbolje naočale.” I zaista, bez tragedije ili traume, teško vidimo neke stvari. Doduše, lakše nam je kroz život, ali ne vjerujem da je smisao života, odnosno smisao spoznaje da nam bude lako i da budemo sretni, već spoznaja sama i naše približavanje njoj.

Sada sam i ja “šećeraš.” Ružna je to riječ koja je uvriježena u našem narodu za nekoga tko boluje od šećerne bolesti. Isto kao i “tlakaš”, ili “epileptičar.” Sada sam i ja preuzeo određeni pogrdni identitet koji rasisti mogu iskoristiti, a na koji se nikada nisam obazirao.

Sada sam manjina u ovom društvu, ali i invalid koji ovisi o tom istom društvu koje ga tako pogrdno naziva, jer bez izvanjskog inzulina umirem.

Čitajući tekstove na ovom portalu, vidim da se ljudi ne smatraju bolesnima. I to je sasvim u redu. Možda se i ja neću takvim smatrati. No, htio bih obrnuti paradigmu. Naravno, ne se zavaravati da sam baš sretan što sam obolio. Upravo suprotno. Htio bih obrnuti paradigmu i reći da sam i bolesnik i šećeraš i potrebit, ali da sam zbog toga još više uronjen u društvo iz kojega sam se do sada, kao i svaki nezreo čovjek, narcistički želio izdvojiti svojom posebnošću. Svojom važnošću i svojom savršenošću. Kažu da je zlo kao pojam podizanje principa posebnosti na nivo općosti, odnosno uzimanje određene karakteristike kao što je bijela boja kože, ili nacija kao “vrednijeg” u odnosu na ono što ne spada u tu kategoriju. Prevedeno na psihoanalitički rječnik – narcizam. No, saznanjem da sam šećeraš sam i od toga odustao i vjerujte – lakše mi je. Vjerovali ili ne, ne nastojim živjeti normalan život bez šećera, već pokušavam živjeti kao pošten i bogobojazan šećeraš, paziti što jedem, pijem i kada idem na spavanje. Slično drugim manjinama u našemu društvu koje imaju svoje ritmove i navike. I ja sam sam postao manjina.

Ali, ako bolje pogledamo, svatko od nas kad oboli, jer se to kad-tad dogodi, postaje manjina u svojoj zajednici, sa svim posebnostima koje ga izdvajaju iz tog društva, ali ga i uranjaju u njega jer počinje ovisiti o njemu. Važno je shvatiti da se uroniti u društvo ne može podizanjem vlastite pojedine posebnosti (biti “šećeraš”, crnac ili transrodna osoba) na princip općeg (“ja sam kao takav poseban i vredniji/bezvredniji od drugih”), već podizanjem samoga principa posebnosti na princip općeg (“ja takav kakav sam, sa svim svojim posebnostima baš jesam dio društva”).

Postoji jedan grafit koji kaže: “Iz pakla alkohola spasila me droga.” Ja bih ga parafrazirao pa bih rekao: “Iz pakla narcizma spasio me dijabetes.” Jer za mene, oboljeti od šećerne bolesti znači prizdraviti od narcizma, a to je ogromna stvar jer je narcizam najveća i najgora bolest čovječanstva koja ga gura u posvemašnju propast i, ako se njegovom razgradnjom približavam smislu i spoznaji, onda mi je šećerna bolest pomogla. Biti “šećeraš” znači napraviti korak naprijed prema ljudskosti i prema empatiji, a to je oduvijek bio moj put. Nadam se da će neki drugi ljudi imati lakši od mojega, ali znam da nam je cilj svima isti. A na kraju znamo da ćemo svi završiti na nekom drugom, za sve istom mjestu. Bili putem zdravi i dugovječni ili ne.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?Zatvori