Gost autor

Preživjeli smo tešku dijabetičku komu prilikom dijagnoze dijabetesa

14/11/2022

Pozdrav, moje ime je Marija. Mama sam djevojčice Sabine (13 g) kojoj je dijagnosticiran dijabetes tip 1 20.08.2022. Otada su prošla skoro tri mjeseca i mogu vam ukratko napisati što nas je snašlo.

Sabina je od proljeća počela rasti dosta naglo te samim time i mršavjeti. U lipnju sam je odvela doktorici opće prakse da napravi pretrage jer sam imala osjećaj da nešto ne štima. No tada je sve bilo savršeno, a među ostalim i nalaz glukoze. Opet smo išle 16.08. Tad nas je poslala  napraviti hormon štitnjače i dermatologu zbog ranice, ništa nije posumnjala.

Bila je uobičajena subota, bila sam na poslu, čula sam se sa Sabinom u 10:00 kad se probudila. Požalila se da ju boli glava i da joj je loše. Rekla sam joj da popije tabletu i da ću brzo završiti i doći doma. Suprug i ja dolazimo doma u 11:30 i nalazimo Sabinu u polusvjesnom stanju, blijedu, dezorijentiranu, teškog disanja i u bolovima. Istog trena sjedamo u auto i krećemo prema Rebru. U bolnicu smo stigli za 20 minuta. Na ulazu nas je čovjek koji radi na porti odmah uputio na pedijatriju bez upisa budući da sam ju nosila (imala je tad 32 kg), vidio je koliko je loše. Primili su je istoga trena i polegli na krevet.

Doktorica Nika Puževski koja ju je zaprimila bila je toliko ljubazna i draga da ću do kraja života pamtiti koliko me tješila. Svi su zaista na Klinici bili divni, pažljivi i suosjećajni.

Sabini su odmah mjerili tlak, stavili infuziju, pikali i vadili krv i tada je na malom čitaču osvanuo p.h 6.5 i šećer 19.

Doktorica je rekla da ne brinem jer znaju što joj je, te da može sa sigurnošću reći da se radi o dijabetesu tip 1.

U tim trenucima moja djevojčica više nije otvarala oči i hitno su je selili na intenzivnu njegu. Po dolasku na taj četvrti kat nju su smjestili na krevet i dok su je pikali sa ne znam koliko igala meni su minute bile vječnost i nikada se u životu nisam osjećala bespomoćnije. Nakon otprilike pola sata dolazi doktor i traži mene, vodi me u sobu jer mora sa mnom ozbiljno razgovarati. Rekao je da sjednem te nastavio: "...mama, kod Sabine se radi o teškoj dijabetičkoj ketoacidozi. Ona je u komi, dobiva svu terapiju i njezino je stanje jako teško. U narednih 24 sata dešavat će se za nju najvažnije stvari i vidjet ćemo kako ona reagira na terapije ako se izvuče iz stanja u kojem se nalazi." U tom trenu u mojoj glavi tisuću upitnika, prvi put čujem nazive bolesti osim dijabetesa i ne razumijem ništa osim da mi je dijete u životnoj opasnosti. Ne moram ni reći da mi se srušio cijeli svijet. Sljedeća 24 sata nismo jeli ni spavali, plakali smo svi odreda.

U nedjelju ujutro zovem na intenzivnu i kažu da je bez promjene i da ju možemo doći vidjeti u 14 h. Kad smo stigli u bolnicu, Sabina je otvorila oči i probudila se iz kome u kojoj je provela 26 sati. Prvo je pitala za mamu.

Nakon cjelonoćnog moljenja i jutarnje mise koja je bila za njezino ozdravljenje, sve je ponovno imalo smisla. Tada nas je doktor ponovno pozvao na razgovor i dao nam uvid u sate koji su iza nas, kao i u ono što bi nas moglo dočekati u sljedećim. Rekao je kako je iza Sabine najgore moguće razdoblje te da je njeno stanje još uvijek jako teško ali stabilno, da u sljedeća 24 sata može doći do razno-raznih vrsta komplikacija, od otekline na mozgu do zatajenja organa, te da ne može sa sigurnošću reći da će proći bez posljedica.

Hvala Bogu, moja je lavica nakon 48 sati premještena na odjel na kojem provodimo sljedećih 11 dana. Ona je imala uspona i padova, ima ih i sad. Nije joj bilo jasno kako sad sve odjednom, ali ni zašto. Shvatila je kolika je sretnica što ima priliku uživati u djetinjstvu nakon što je sve ovo čula po stoti put. Mama je odslušala edukacije i položila ispit iako nisam spavala noćima  misleći da ja to ne mogu. Danas sam mala medicinska sestra koja svojem slatkišu olakšava sve životne nedaće.

I tako je moja djevojčica vratila snagu i energiju, ima punu podršku svoje obitelji.

Mama ne spava još uvijek i vjerojatno neću više prespavati noć dokle god se moj mali šećer ne uda, no to je najmanji problem. Najvažnije je da je ona s nama, živa i nasmijana, teža 10 kg nego tada i puna volje za životom.

Nije baš bilo kratko ali to je najkraće rečeno, tj. napisano.
Želim vam svima svu sreću svijeta, a malim i velikim šećerima što bolje šećere i što ravnije crte.

Autorica: Marija Sokač


Još iz kategorije Djeca: