Slavonka s dijabetesom preživjela koronu – jedva

Upozorenje: Prošli tekstovi o koroni mahom su pozitivni, no oduvijek smo posvećivali prostor svim stranama neke teme. Za svaki slučaj možemo osobama slabih živaca preporučiti da ne čitaju ovo svjedočanstvo iz Vinkovaca i Osijeka. Ženska osoba četrdesetih godina koja je ovo proživjela ima dijabetes, ali nije na inzulinu. Što joj je možda spasilo život.. (Op. ur.)

Prve simptome osjetila sam prije 28 dana. Grlobolja, peckanje u prsima i kašalj trajali su dva dana. Idućih osam dana ležala sam s temperaturom do 40 koju bih povremeno uspjela smanjiti na 37,5°C; izmjenjivale su se faze groznice – jake zimice i vrućice. Izgubila sam osjet okusa i mirisa pa mi se hrana gadila. Jela nisam ništa, samo sam pila vodu. Osjećala sam jak nagon za povraćanjem. Konstantna mučnina i tupa bol u želucu. Opća slabost, bolovi u mišićima i kostima, u prsima boli, a pluća me peku. Noću ne spavam od jakoga suhog iritabilnog kašlja.

Nakon deset dana, potpuno iscrpljenu primaju me u bolnicu u Vinkovcima.

Stavljaju me na kisik, dvije litre po satu. Drugi dan u bolnici stanje mi se s disanjem pogoršava iako su mi skinuli temperaturu. Sve mi je teže udahnuti i zadihanost se povećava. Pojačavaju mi kisik na 4 pa na 6 litara po satu. Treći dan prebacuju me na zarazni odjel KB Osijek jer sam visoko rizični pacijent. Dijabetičar (hiperinzulinemija), hipotireoza, visoki tlak i prekomjerna tjelesna težina…

U iduća tri dana stanje mi se pogoršava. Pored kreveta postavili su mi stolicu za obavljanje nužde jer ne mogu do toaleta, preslaba sam. Tijekom dana pojačavaju mi kisik… 6… 8… 10 litara… U jednom trenutku ustajem da napravim ta tri koraka do stolice i u momentu mi postane nevjerojatno loše.

… počinje gušenje i borba za zrak.

Srce mi lupa nevjerojatnom brzinom, dušnik i grudni koš stegnuti su mi u grču, rušim se nazad na krevet i borim se makar za mrvicu zraka, gušim se…

Do večeri sam na 12 litara kisika po satu. Tu večer prebačena sam na odjel intenzivne njege. Idućih tjedan dana najgore su iskustvo u mom životu. Stavljena sam na „high flow“ ventilator, vrstu respiratora za koji nije potrebna intubacija – kažu mi da je to bolja i lakša verzija. Stavljaju mi masku sa cjevčicama u nos. Uređaj pod konstantno jakim pritiskom upuhuje mi zrak u pluća neovisno o mom ritmu disanja. Nagon mi nalaže da dišem, ali izdahnuti nasuprot zraka koji se prisilno upuhuje u mene čini se nemoguće. Zrak je vruć. Uređaj pokazuje 38 stupnjeva. Prži me u nosu, sinusima i grlu. Strahovito me boli glava. Na nadusnici mi se stvara ranica od maske. Znam da sada dobivam 80 litara zraka u minuti, međutim, osjećaj gušenja jači je nego ikada – više izgleda kao utapanje… Kao kad ti slana voda naglo uđe u nos, sinuse i dušnik, boriš se za zrak. Gorim iznutra, ne mogu podnijeti vrućinu zraka koji mi silom ulazi u pluća. Naredni sati i dani čine se kao beskonačna borba s monstruznom mašinom. U jednom trenutku sve u meni vrišti: Ne mogu više, molim vas, isključite to, ne mogu višeee!!!! Isuse ako treba umrijeti spremna sam, samo da ovo prestane!!

Na respiratoru je pakleno. Dobivam 13 vrsta lijekova dnevno… Između ostalog antibiotike, kortikosteroide, antikoagulanse te Remdesivir, lijek koji je originalno osmišljen za Ebolu i Sars.

https://vijesti.hrt.hr/670158/nemamo-remdesivira-posuujemo-ga-od-slovenije

U proteklih 6 dana bodu me sveukupno 94 puta jer vene pucaju istog trenutka kad ih igla dotakne. Bodu me po dlanovima, podlakticama, nadlakticama, potkoljenicama i člancima nogu, čak i u palce na rukama.  Traže na svaki način mjesto za braunilu jer mi je infuzija s lijekovima neophodna. Ruke i noge plave su mi i crne u podljevima. Nema više mjesta gdje da me ubodu. U vratnu žilu ugrađuju mi centralni kateter iz kojeg idućih dana vade krv i kroz koji mi daju infuziju. Naživo i sa šest šavova. Postajem tupa na osjećaj boli…

Postavljaju mi i urinarni kateter koji peče, žulja i boli i priključena sam na aparate: 24-satni EKG, tlak i ostali vitalni znakovi… šest elektroda lijepe mi po prsima. U duboku arteriju na zapešću lijeve ruke uvode mi cjevčicu za vađenje arterijske krvi koja se spaja na 24-satni tlakomjer. Šaka lijeve ruke od tog mi pritiska otječe toliko da uopće ne mogu saviti prste pa mislim kako će se mi šaka rasprsnuti. Naravno, sve ovo gore navedeno boli… Od svih se cjevčica i žica ne mogu pomaknuti, osjećam se kao u paukovoj mreži. Ležim nepokretna i potpuno gola. Zima mi je. Mišići na ramenima i vratu (ono što ne mogu pokriti plahtom) „prehlađeni“ su: grče se, bole. Koža na desnom boku intenzivno me peče… Nadam se da neću dobiti dekubitus! Boli me desno uho… Naravno, što ne bih uza sve ostalo dobila i upalu uha?

Imam i obilnu menstruaciju koja traje 11 dana, a nema kupanja.. Smrdim sama sebi na najjače. Puca mi hemoroid, vanjski… Krvari… Više ne znam od čega je plahta krvava. Od pokušaja da me ubodu u venu, menstruacije, hemoroida… Svakodnevno mi vade od dvije do četiri ampule krvi i pitam se odakle je još imam.

U tim danima budna, lucidna stanja izmjenjuju se s nekakvim bunilima, gdje zapadam u neke polusnove, čujem samu sebe kako govorim, buncam, ali ne znam što…

Prvih dana intenzivne liječnik mi otvoreno govori da ne zna hoću li preživjeti do sljedećeg jutra…

Nakon tjedan dana ovog paklenog iskustva oporavljam se dovoljno da nisam životno ugrožena te me vraćaju na zarazni odjel i na masku s kisikom. Tijekom idućih dana postupno smanjujemo kisik i pokušavam disati sama. Cijelo vrijeme guši me suhi kašalj. U prsima boli i ne možeš samostalno disati kao da su se pluća skupila za sedam brojeva.

Pluća mi slikaju 7 puta – sedam rendgenskih zračenja u mjesec dana. Doktor kaže da, kad ne bi bio doktor, nikad na mojoj slici ne bi prepoznao pluća… Toliko su loša… Skupila su se, kaže, na veličinu dječjih… Objašnjava mi da bolesno tkivo u odnosu na zdravo na snimci daje bijelu sjenu . Moja su kaže bijela kao snjeg.

KOVID pluća
Covid pluća

Četvrti dan na zaraznom odijelu uspijevam pregrmjeti sa samo 4 litre kisika na sat. Dovoljno sam stabilna da me vrate u Vinkovce. Iscrpljena sam, cijelo tijelo mi je slomljeno, ali sretna sam.

Još pet dana na Covid-odjelu u Vinkovcima… Vrijeme je kao vječnost.

Konačno, nakon 28 dana bolesti, izlazim iz bolnice i idem kući…

Jos uvijek kašljem, otežano / plitko dišem uz manje napore, boli me u prsima, grlu i ušima, mišići su slabi, porebrica upaljena. Ne znam koliko će još trebati do potpunog oporavka. Kažu od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.

Nije važno, hvala Bogu, preživjela sam!!

Maja Pavlović

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?Zatvori