Potres i novootkriveno dijete s dijabetesom

Pozdrav, ja sam mama jednog novootkrivenog šećerka. Moj slatkiš se zove Franka i ima 5 godina. Naš početak s dijabetesom je započeo prilično dramatično. Naime, kolima hitne pomoći su nas doveli u sisačku bolnicu u stanju ketoacidoze (Bolnicu koja je trenutno dobrim dijelom uništena od potresa Op. Ur.).


Borba za njen život je trajala cijeli dan, a meni se činilo kao vječnost… Mislim da sam tada izgubila bar desetljeće života. Na sreću se moj mali borac oporavio i krenuli smo za KBC Rebro gdje smo proveli 2 tjedna. Opremljena svom mogućom teorijom krenula sam u svakodnevnu borbu s dijabetesom, ali u stvarnom životu sve je puno teže. Svaki potez i korak se preispituje tisuću puta i svaki dan se nauči nešto novo i nastoje se izbjeći već ponavljane pogreške. Još smo u  teškoj borbi i idemo malim i opreznim koracima u svaki novi dan.

I onda je došao potres…

Dolazimo iz Siska za koji sada znaju svi… Nažalost ne zbog pozitivnih stvari, već zbog strašne nesreće koja je zadesila naš voljeni grad. Psihički i fizički su nas iscrpili svakodnevni potresi. Kao roditelj dvoje djece pokušavam im na sve načine unijeti sigurnost, ali kad se borite protiv sile na koju nitko ne može utjecati onda je to nemoguće.

Djeca od prvog potresa nisu spavala, a nakon drugog katastrofalnog udara strah u njihovim očima mi je kidao srce. Nakon dva i pol dana nespavanja i nezamislivog stresa šećeri su išli iz hipa u hiper do 20 mmol/l. Uzaludna borba i stalno prisutni strah. Tada je pala odluka da moramo jednostavno otići odatle, maknuti se sa izvora stresa i potražiti mirno tlo… Samo san koji je djeci najbitniji. Krenuli smo bez plana, a kako se uvijek u nesrećama nađu dobri ljudi voljni pomoći tako nam je obitelj Ružić iz Matulja pružila na korištenje svoj apartman te smo se srećom mogli smjestiti na mirno i toplo.

Obitelj Ružić iz Matulja – dobri ljudi u nesreći 🙂

Jedino smo željeli san i da se djeca smire te osjete bar neku sigurnost. Borba sa šećerom kod djeteta pod stresom je nemoguća. Vjerujem da će biti potrebno još puno vremena, a i puno razgovora da bi se naši najmanji osjetili ponovno sigurnima jer poslije svega doživljenog čak i manja grmljavina budi ih iz sna. Nakon svega proživljenog čovjek ne može, a da ne gleda unatrag i vrti taj užasan film katastrofe nekoliko puta dnevno. Ali na kraju svega ostaneš zahvalan što smo mi i naša obitelj neozlijeđeni, a one psihičke ozljede i lomovi koji nisu oku vidljivi, njih će biti teško zacijeliti tako brzo.

Karate klub Tigar iz Siska :)
Karate klub Tigar iz Siska 🙂

Naša borba traje i idemo dalje, dan po dan. U želji nam je svima mirna noć!

Andreja Borojević

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?Zatvori