Kada podižemo djecu ne manjka nam ljubavi i veselja, ali ujedno ima tu dosta strepnje i brige. Ta briga je dodatno pojačana kada naše dijete zahtijeva dodatnu pažnju zbog zdravstvenog stanja, a mi ne možemo biti cijelo vrijeme uz njega i brinuti o njemu. Često smo svjedoci prijepora oko dijabetesa tip 1, je li to bolest ili stanje. Ja bih rekla da je to stanje trajne pripravnosti. Tako je to nekako od prvog dana dijagnoze, pratiš, reagiraš, pratiš, reagiraš i živiš.
„Lako“ je dok je dijete kod kuće, s obitelji, no kada je dijete u školi, to praćenje za roditelja postaje dodatni stres jer više nema sve pod svojom kontrolom. Izuzetno je važno da djetetova okolina, a u školi su to ostali učenici u razredu i njegova učiteljica, znaju od čega boluje njihov prijatelj, te još važnije, kako mu pomoći kad treba. Mi smo imali tu sreću da dobijemo učiteljicu velikog srca i drage učenike koji su sa zanimanjem od prvog dana škole popratili Klarin dijabetes i shvatili važnost kontrole njenog šećera u krvi. Svi zajedno jako su puno naučili o hrabrosti, prihvaćanju, posebnosti i jedinstvenosti i zasigurno će to iskustvo koristiti u budućnosti.
Osjećamo veliku zahvalnost prema učiteljici Martini Bedeniković koja se prvi put u svom radnom vijeku susrela s brigom oko dijabetesa, a ipak je to prihvatila i činila s posebnom pažnjom i potpuno neopterećeno (barem naizgled ;). Svojom mirnom i staloženom naravi, toplim srcem i majčinskim osjećajem sve ove godine pružala nam je sigurnost i duševni mir, sve ono što smo trebali, a nismo se usudili nadati.
Možda će netko reći da dijete može sve samo i da mu ne trebaju drugi pomagati. I složit ću se s tim. Ali ipak mislim da u uključivanju drugih ima nešto lijepo.
Lijepo je kad dijete može, ali ne mora samo.
Lijepo je imati potporu prijatelja.
Lijepo je odrastati s onima koji žele sudjelovati.
I zato je učiteljica Martina nominirala svoj 4.b razred za nagradu Veliko srce grada Varaždina te njeno nominacijsko pismo objavljujemo u cijelosti:
„Mjere kojima mjerimo prijateljstvo su: uspomene, smijeh, mir i ljubav.”
(S. Macfarlane)
U 4.b razredu I. OŠ Varaždin smijeha ima u izobilju. Smijeh je lijek za sva naša turobna jutra, „podivljali” šećer, nelagodu zbog ispita, kišni dan… S velikim osmijehom na licu svako jutro u školu dolazi i Klara znajući da je u školi čeka razred pun prijatelja. U njihovu se prijateljsku ljubav, lijepu riječ podrške i bezgranično povjerenje uvjerila nebrojeno puta.
Klara, naime, ima dijabetes tip 1. Tijekom vremena provedenog u školi, Klari se svakoga dana šećer provjerava i po nekoliko puta. Njen aparatić za kontrolu šećera stoji svakodnevno na stolu kako bi se u svakom trenutku mogla provjeriti njegova razina u Klarinom organizmu. U prvom je razredu to radila isključivo učiteljica, a onda su se malo-pomalo u kontrolu Klarinog šećera uz nju
samu počeli uključivati i njeni prijatelji. Bilo im je drago da su mogli prisloniti aparatić na Klarinu ruku, očitati šećer i reći naglas njegovu vrijednost. Bez ikakvog ometanja ili prekidanja nastave. Vrlo ozbiljno i odgovorno. Samo obavijest učiteljici o trenutnoj situaciji.
Obično su to radila djeca koja su sjedila oko Klare, dok bi pod odmorom ili tijekom igre to činili i ostali Klarini prijatelji. Kako su odrastali, postajali su svjesniji činjenice zašto se mora i koliko je važno redovito kontrolirati Klarin šećer. Često se kod nas u razredu zna čuti: „Dobar je, 7.8 ravno je”, no ponekad to bude i: „Učiteljice, Klari pada šećer, 4.2 koso dolje je!” Znali su da se izmjerene vrijednosti brzo mijenjaju pa se zbog toga mora i odmah reagirati. Teže im je, negoli Klari samoj, bilo kada se vrijednost šećera morala provjeriti i iz krvi. No, Klara im je svojim primjerom pokazala da je to samo jedan od postupaka koji mora odraditi. Međusobno su se dopunjavali i uživali u vremenu provedenom zajedno. Uvijek su tražili još više zajedničkog druženja – Klara i njeni prijatelji iz razreda.
Klarin 4.b je razred odličnih prijatelja koji se uz igru i međusobno druženje brinu jedni o drugima i o Klarinom dijabetesu. Reakcija je to koja je došla čisto spontano s njihove strane, a njome su istakli kod sebe najveće ljudske osobine – poštovanje drugih i nesebično međusobno pomaganje. Iako su po godinama još uvijek mali, oni mogu biti primjer nama odraslima kakav mora biti čovjek da bi bio čovjek. Uvijek tu da bi pomogao drugome!
Zbog svega što su u protekle tri godine pokazali ovi mladi ljudi, njihovog stava prema životnim vrijednostima, međusobnog pomaganja, iskrenosti i velike međusobne prijateljske ljubavi smatram da su, kao razred, zaslužili biti nominirani i izabrani za dodjelu priznanja Veliko srce Varaždina.
Martina Bedeniković,
razredna učiteljica 4.b razreda I. OŠ Varaždin
IT-u Business Analist i Project Manager.
Strastveni ljubitelj, kreator i konzument Low Carb prehrane, specijalist za LC slastice.
Roditelj djeteta sa dijabetesom.
Urednik portala za Low carb prehranu http://typeoneprincess.com namijenjen osobama sa dijabetesom.
