U srijedu navečer se moja Lara, a tada joj je bilo 12 godina, vratila se iz škole iscrpljena i umorna. Kako je mlađa seka par dana ranije imala virozu, mislila sam da ju je i Lara dobila i do kraja tjedna sam ju ostavila kod kuće. U nedjelju joj je bilo bolje pa smo otišli na sanjkanje, a ona bi nakon svakog spusta došla do mene da se napije vode…
Nakon sat vremena ustanovili smo da je popila i svoju i sekinu zalihu vode…
U nedjelju navečer, kad su djeca već otišla na spavanje, odjednom mi je na pamet pao prijatelj Nino. Iako tad već tri godine nismo zajedno radili, pred oči mi je izišlo kako mi prepričava simptome koje je njegova mala imala kad su je usred noći odlučili odvesti na hitnu na Rebru. Sve sam to pronašla i kod svoje Lare: umor, stalna glad (koju sam sebi prije tumačila time da je dijete u razvoju) i stalna žeđ (na sanjkanju gdje je u dva dana popila pet litara domaćeg soka iako se u mojoj obitelji uvijek inzistira na običnoj vodi) i učestalo piškenje. Ovdje govorimo o ustajanju po noći iako to nikad nije radila, čak ni kad je bila beba…
Protrnula sam, sve ispričala mužu i dogovorili smo se da se odmah ujutro javim doktorici.
Tako sam i napravila, odmah u sedam ujutro poslala sam doktorici e-mail u kojem sam apsolutno sve opisala u detalje, kronološki, dan po dan, uz napomenu kako sve to značajno odstupa od njenog uobičajenog ponašanja. Doslovce sam napisala kako me brine da nije šećerna bolest jer mi je kolega sličnu situaciju prije par godina proživio sa svojom kćerkom i tražila uputu što ćemo dalje.
Praktički sam sve napravila umjesto doktorice, ali nije bilo dovoljno…
Doktorica mi je odgovorila da se ne brinem, da može biti još milijun drugih stvari, da stvarno ne vjeruje u šećer i da nema potrebe da dolazim odmah s djetetom k njoj. Neka “ovih dana napravim krvnu sliku i urin“ pa s tim nalazima dođem k njoj da vidimo što ćemo dalje. Lara je taj dan normalno otišla popodne u školu, a poslije nastave imala je dvosatni trening odbojke, ali me nakon prvog sata nazvala da dođem po nju. Umorna je i ne može više trenirati – što je znak teže drame jer odbojku obožava.
Kad sam došla po nju, imala je podočnjake kao da je danima tulumarila uz puno alkohola, što sam joj i rekla, a ona mi je odgovorila: “Pa kad nisam ništa spavala, šest puta sam ustajala da odem u WC piškiti!”
Sledila sam se! Lara nas nije htjela buditi!
I njoj je to sve skupa bilo normalno jer zna da se cijeli dan nalijevala tekućinom. Htjela sam da odmah odemo na hitnu, ali me muž odgovorio od toga jer ćemo i tako ujutro u laboratorij pa neće biti ništa alarmantno za taj jedan dan.
Kad smo napokon došli u laboratorij, dobila sam jezikovu juhu od laboratorijske tehničarke kad je shvatila da uz standardnu krvnu sliku imamo uputnicu i za onaj dvosatni test glukoze, a “mala nema šećer”.
Vi ste jedna od onih nadobudnih mama, zašto dijete mučite s tom teškom pretragom? To je odvratna pretraga, bez veze opterećujete dijete, jeste sigurni da želite da joj to radim? Zašto to radite djetetu?
I to sve, naravno, pred djetetom koje se i inače boji vađenja krvi! Lara me gledala molećivo: pa što će mi raditi, pa da onda to ne radimo i slično. Laboranticu sam „ležerno“ otpilila konstatacijom da nisam ja doktorica, ako doktorica traži tu pretragu, valjda zna zašto i neka napravi kako piše…
Uz puhanje i prevrtanje očima, iznimno needucirana laboratorijska tehničarka napravila je test. Iste neprimjerene komentare bacala je po cijelom laboratoriju i kad smo došli nakon dva sata. Samo je hladno rekla: „Poslat ćemo rezultate doktorici na e-mail kad budu gotovi pa iza 15 sati možete nazvati doktoricu“.
Lara je do tada već bila opasno dehidrirala
Odmah u laboratoriju strusila je litru vode, a ja sam nas, kao dobra mama i zato što je bila hrabra, odvezla na ručak u restoran da se počastimo bečkim i pomfritom plus kroasan od čokolade i dva-tri ledena čaja! Čim smo se vratili kući i dogovorili da taj dan neće ići u školu jer je umorna, odmah je s vrata uskočila u krevet.
Onda nas je panično nazvala tehničarka iz laboratorija – gdje je dijete, jel’ sa mnom, jel’ u redu, jel’ pri svijesti?!
Rekla mi je da su završili jutrošnje pretrage, da je šećer natašte bio 18, da će odmah odraditi i drugi dio testa koji će biti gotov do 14 sati kad naša doktorica dođe u smjenu. Tražila je da odmah u to vrijeme budemo kod nje pa će nas uputiti u bolnicu jer su ovo alarmantne vrijednosti!
Samo zahvaljujući tomu što smo pretragu radili u našem domu zdravlja, gdje nam je i doktorica, u laboratoriju su imali moj broj mobitela i odmah su nas nazvali. Zahvaljujući tome, već u 14 sati bili smo kod doktorice; nisu mi ni rekli koliki je šećer bio poslije dva sata. Doktorica je na licu mjesta pokušala izmjeriti šećer i nije mogla očitati rezultat, samo je pisalo high. Dali su nam uputnicu i rekli da odmah idemo u bolnicu na skidanje šećera, a kad sam zapitala sestru u koju bolnicu da idemo, rekla mi je: „Možda najbolje u Klaićevu, oni su ipak za djecu“.
Dođemo tamo, pa ponovno dobijem jezikovu juhu od sestre “da što uvijek svi k njima dolaze”. “Čim je dijete, najlakše je odmah u Klaićevu, je li, mama?” I tako sam deset minuta slušala iscrpljujući i optužujući monolog. Ja cupkam, suze mi u očima, već sam očajna, Lara jedva stoji na nogama… Pokušavam objasniti kako mi je sestra rekla da idem k njima, pitam kamo da idemo? Kao da ja znam kako su bolnice među sobom podijeljene ili posvađane, nudim papire s uputnicom, ona ne gleda, nego priča svoje… Nakon 10-15 minuta izlazi doktorica i pita u čemu je problem?
Ja nadglasavam sestru, dajem papire… Konačno netko tko sluša…
Doktorica mi odmah objašnjava da oni to ne rade, samo Rebro ili Vinogradska, obje su super, izaberite kamo ćete, što vam je bliže i zgodnije jer ćete često biti tamo. Inzistira da joj kažem kamo ćemo pa će nas najaviti da sve pripreme.
I stvarno čim smo se pojavili u Vinogradskoj, cijeli je tim bio spreman! Sva vrata se otvaraju – stigli su Buljani. Nisu mogli doći sebi kako je Lara još uvijek na nogama i pri svijesti.
I tako je počela naša priča s dijabetesom, uz puno neznanja, nerazumijevanja i arogancije svuda u sustavu. Ipak, moram reći da smo našoj doktorici, iako je mlada pa nije brzo i na vrijeme reagirala, u biti bili prvi pacijent s dijabetesom tipa 1 općenito, a kamoli u dječjoj dobi. Ipak, od trenutka kad je dijagnoza postavljena, stalno nam je pri ruci, javila mi je za senzore i uvijek je tu za što god nam treba.
I dalje mi je nevjerojatno da sestra, koja je toliko dugo u sustavu, sad već pred mirovinu – u 21. stoljeću i uz toliko dostupnih informacija – nije točno znala u koju bolnicu moramo ići?! A o tome koji su tipični simptomi dijabetesa da i ne govorimo…
Naše bolno iskustvo pokazuje da ima prostora za ogroman napredak na svim razinama i u svim dijelovima zdravstvenog sustava.
