Serijal Sjećanja jedne mame – 10.
Nevjerojatno koliko se pojam „pikanja“ mijenja. Sve je u glavi, kažu. Većina djece, kada je u pitanju neko cijepljenje ili akutna infekcija koja se liječi injekcijama, plaču od straha prema ubodu iglom. Poznajem odraslu mušku osobu koja gotovo pada u nesvijest kada vidi iglu prilikom obične krvne pretrage. Naravno da je nama roditeljima na početku bolesti zastrašujuća i teško prihvatljiva činjenica da će nam se djeca cijeli život pikati i to nekoliko puta dnevno!
Sjećam se kao da je jučer bilo! Sestra na odjelu vikne prema djeci koja se igraju na velikom dugačkom balkonu koji završava u igraonici: “Ajmo slatkićiiiiiii, terapijaaaaa!“
A oni svi kao da se nešto dijeli, jedan preko drugoga se guraju tko će prvi! Brzo operu ruke, stanu u red da bi se prvo piknuli u prstić i izmjerili šećer u krvi. Zatim se dogovore sa sestrom dozu inzulina koju će si aplicirati. Uzmu iz frižidera bočice s mutnim i bistrim inzulinom, malu jednokratnu špricu, vaticu namočenu u alkohol i navuku u špricu dogovorene jedinice inzulina. Sestra ih cijelo vrijeme kontrolira kako rade, a mi novopečeni roditelji slatke djece samo napeto gledamo.
Sestra ih pita: “Tko želi sam sebi dati inzulin?“, a Marko odmah vikne: “Hoću ja!“ Moram priznati da sam zinula od čuda. Pa tek je drugi dan u bolnici! Malo da se napravi jako hrabar, malo da zadivi mamu i tatu, uglavnom uzeo je onim malim rukicama špricu, važno nas pogledao pa kao razmišlja na glas: „Hmmmm, hoću li u nogu ili u trbuh? Ili možda u ruku? Ma ne – sada ću u trbuh!“ O majko mila! U trbuh? Ma šali se!…Prvi puta u životu sam tako nešto vidjela! U trbuh! Pa kako u trbuh, ni grama sala nema, samo tanka koža. No alkoholnom vaticom obrisao je trbuh, jednom rukicom uhvatio sloj kože među dva prsta, a drugom utisnuo tu zaista malu i tanku iglicu kroz kožu, polako istisnuo inzulin, kratko pričekao kao da šaptom broji … i polako izvadio iglicu. Eto! Gotovo! I još se smije. Izletjelo mi je: „Bravo Marko, kada si to već naučio? Pa kako si tako hrabar? Sam sebi daješ pikicu? Junačino moja velika! A tek ti je sedam godina!“ Zaista sam bila vidno uzbuđena i suze su mi same navrle kad sam ga zagrlila i poljubila. Uuuuuu, kako je bio važan! Lavić moj borbeni, mora biti prvi ( rođen je 1.8. ). Vidim i još neka djeca sama pokušavaju. To je stvar prestiža i hrabrosti među njima… Sve same lafčine.
Tako je počelo tada prije trinaest godina – eto, tako se pika i danas samo „penkalom“ umjesto špricom. Počelo je s dvije doze dnevno, ujutro i navečer, dok nije prešao na intenziviranu terapiju pa je to danas pet – šest puta dnevno, već prema potrebi.
Pričala nam je, već tada sjajna odjelna psihologica na endokrinologiji na Rebru, prof. Marina Grubić, da sva djeca prije nego idu kući pišu testove o svojoj bolesti. Od petnaestak pitanja o problemima što im pričinjava svakodnevna kontrola i život s dijabetesom, pikanje im je gotovo svima na zadnjem ili predzadnjem mjestu. Nevjerojatno u kako kratkom roku se životni stavovi mijenjaju. Sve je u glavi, sve zaista… Zaista!
No što su dani dalje išli, sve je više „razmišljanja“ bilo – gdje hoće, a gdje neće davati inzulin. Jedno vrijeme samo u nogice, onda najednom samo u ruku jer ga u nogu boli. Nosila sam kući male šarene dječje šablone s izbušenim rupicama koje se stave na trbuh, pa druge na noge ili ruke i uvijek se pikne kroz drugu perforaciju – nije pomoglo! Pokušali smo se dogovarati, nije išlo… Već su mu plave kvržice znale biti na nogicama, jer ga je „uhvatilo“ razdoblje nogu, pa onda najednom razdoblje trbuha pa neće i neće drugamo. Uzalud priče kako mu kvržice budu „zarobile“ inzulin pa će imati veći šećer. Bolje da ne bude na redu noga ako ide voziti bicikl jer će raditi nogama, inzulin će brže djelovati i veća je šansa za hipoglikemiju u toku vožnje.
Za slučaj visokog šećera, možda je malo brže djelovanje ako se pikne u trbuh… Ukoliko sam korigirala visoki šećer po noći s po kojom jedinicom, gotovo uvijek bi ga piknula u guzu što on spavajući ne bi niti osjetio. Sve je Marko slušao i pamtio, ali opet po svome radio. I tako jednog dana dogovorile su se starije seke Martina i Helena napraviti bratu svom jednu malu tablicu na kojoj su navedena sva mjesta aplikacije inzulina u jednom dugačkom redu. Ima Marko bojice pa neka crta neki znakić, kakav god želi, u kockicu gdje se pikne. Sam bira gdje god hoće, što je u toj fazi bilo vrlo bitno, samo ne može u drugi red dok prvi nije popunjen u svim poljima. Odlično su se to sjetile, crtao je Marko znakiće i sličice male, oko Božića male boriće, oko Uskrsa male pisanice, čvrčkice i crtice u bojama kakvim želi. Tkivo i kožu smo malo odmarali dok ne dođu ponovo na red i sačuvali duže zdravima, manje bolnima i bez kvržica i oteklina, samim tim i bolju apsorpciju inzulina. Tako je naš mali Marko počeo svakim danom više razmišljati i naučio se mijenjati mjesta aplikacije inzulina. Čak je na jednoj od tadašnjih kontrola upitao svoju doktoricu smije li kontrolirati šećer u krvi iz prsta na nogama da odmori ruke. Doktorica se nasmijala i rekla da teoretski može, no da to baš nije jako praktično jer bi se morao svaki puta izuti, skinuti čarape i oprati prst alkoholom. To ga nije spriječilo da se idućih nekoliko večeri poslije kupanja sam u to i uvjeri. Baš ga je to zabavljalo i cijelu obitelj nasmijalo! Slatka zabava našeg preslatkog dječaka!
Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje
Dugogodišnja tajnica Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Mama “odraslog” djeteta s dijabetesom.
Osoba koja najbolje razumije funkcioniranje neprofitnih udruga.
Dobri duh ZDD-a koji u svakome vidi ono najbolje.
