Jedan od najtežih trenutaka za dio roditelja djeteta s dijabetesom nije prvi inzulin, prvi senzor ili prva hipoglikemija. To je onaj trenutak kada morate ostaviti dijete u vrtiću ili školi i prepustiti dio odgovornosti nekom drugom.
Mnogi roditelji tada upadnu u zamku da pokušavaju sve kontrolirati sami. Trče s posla, dolaze davati inzulin, stalno zovu učiteljicu, provjeravaju senzor svakih nekoliko minuta i žive u uvjerenju da nitko drugi ne može pomoći njihovom djetetu.
Roditelj djeteta s dijabetesom
Drugi pak dožive šok i nevjericu kada ljudi čiji bi poziv trebao biti edukacija i briga za djecu - pokažu odbojnost i želju da vas se riješe..
Nitko nije dužan davati inzulin!
Možda zvuči grubo, ali važno je to odmah reći. Odgajateljica u vrtiću, učiteljica u školi, profesor, pa čak ni školska ili vrtićka medicinska sestra nisu obvezni davati inzulin djetetu.
Razlog je jednostavan: davanje inzulina nosi određenu odgovornost i neki ljudi se s tim osjećaju ugodno, a neki ne. Ako netko kaže da to ne želi raditi jer ga je npr. strah, teško ga je na to prisiliti.
Ali mnogi žele pomoći
S druge strane, praksa pokazuje da postoji puno divnih i hrabrih ljudi koji žele pomoći.
- Neki će pratiti vrijednosti glukoze.
- Neki će nazvati roditelja prije obroka.
- Neki će uz roditeljske upute pritisnuti nekoliko tipki na inzulinskoj pumpi.
- Neki će čak naučiti davati inzulin penom.
Ključ je u tome da ne polazimo od pretpostavke da će svi odbiti pomoći. Iskustvo pokazuje da velik broj odgajatelja i nastavnika želi pomoći kada dobije jasne i jednostavne upute.
Inzulinska pumpa često olakšava život
Ako dijete koristi inzulinsku pumpu, situacija je jednostavnija. Mnogim nastavnicima puno je lakše pritisnuti nekoliko tipki na pumpi nego davati injekciju inzulina. Roditelj može telefonom reći koliko ugljikohidrata dijete jede i koju količinu inzulina treba dati, a osoba koja je s djetetom samo potvrdi unos na pumpi.
Naravno, to nije zakonska obveza nastavnika, ali u praksi je upravo to kompromis koji ljudi dobra srca i zdravog razuma prihvate.
Napravite jednostavne upute
Nemojte ljudima držati predavanje o dijabetesu od sat vremena, napravite jednu A4 stranicu.
Na njoj neka piše:
- što učiniti prije obroka
- koga nazvati ako nisu sigurni
- što učiniti kod hipoglikemije
- gdje se nalaze sok, dekstroza ili glukagon/Baqsimi
- kada treba zvati hitnu pomoć
Što su upute jednostavnije, veća je šansa da će ih netko stvarno koristiti. Povremeno provjerite jesu ih zagubili 🙂
Tehnologija danas puno pomaže
Kontinuirani senzori glukoze promijenili su život mnogim obiteljima. Roditelj može pratiti glukozu na svom mobitelu čak i kada je dijete u vrtiću ili školi.
To ne znači da trebate svakih pet minuta zvati učiteljicu. Ali znači da možete reagirati ako vidite da vrijednosti ozbiljno odstupaju od željenih. Mnogi roditelji kažu da im je upravo senzor omogućio da ponovno normalno rade svoj posao.
Baqsimi je mnogima skinuo veliki teret s leđa
Kod teške hipoglikemije nekada je trebalo pripremati glukagon injekciju, što je mnogima izgledalo zastrašujuće. Danas postoji Baqsimi, glukagon u obliku spreja za nos.
Mnogim odgajateljima i nastavnicima puno je lakše koristiti takvo rješenje nego pripremati injekciju. I to često povećava njihovu spremnost da pomognu djetetu u hitnoj situaciji.
HZZO ukinuo doplatu za VAŽAN lijek - Baqsimi - glukagon bez igle!
Najvažnije: gradite povjerenje!
Roditelji često traže savršeno zakonsko rješenje. Nažalost, hrvatski propisi na ovom području nisu jasni koliko bismo željeli. Osim toga, nisam siguran da je rješenje zakon koji će tetu u vrtiću natjerati da mora davati djetetu inzulin.
Zato se većina situacija u praksi rješava na temelju komunikacije, povjerenja i dobre volje.
Razgovarajte s odgajateljima, učiteljima i ravnateljima:
- Objasnite da ne očekujete od njih da budu dijabetolozi.
- Objasnite da ćete biti dostupni telefonom.
- Objasnite da ne trebaju donositi medicinske odluke nego slijediti jednostavne upute.
Vrlo često ćete se ugodno iznenaditi koliko su ljudi spremni pomoći; ako ne na prvu, onda na drugu ili treću.
Što ako ipak naiđete na preveliki otpor?
Ako vrtić ili škola odbijaju bilo kakvu suradnju, prvo pokušajte još jednom smireno razgovarati s odgajateljem, učiteljem i ravnateljem. Vrlo često problem nije loša namjera, nego strah od odgovornosti i nedovoljno znanje o dijabetesu.
Ako to ne pomogne, možete se obratiti:
- školskom liječniku ili nadležnoj službi školske medicine
- dijabetološkom timu koji prati vaše dijete
- osnivaču ustanove (grad ili županija)
- pravobraniteljici za djecu
- portalu nainzulinu.com i udrugama osoba s dijabetesom koje imaju iskustva u sličnim situacijama
Trik koji često upali: zatražite da vam škola ili vrtić svoje odbijanje i obrazloženje daju pisanim putem. Iznenađujuće često se nakon toga otvori prostor za konstruktivniji razgovor i traženje rješenja.
Nitko ne može biti prisiljen davati inzulin protiv svoje volje. Međutim, vrtić ili škola trebali bi zajedno s roditeljima tražiti razumno rješenje kako bi dijete moglo sigurno pohađati nastavu ili vrtić.
Najgore je prihvatiti odgovor: „To nije naš problem.“
Dijabetes jest zdravstveno stanje, ali dijete ima pravo na obrazovanje i uključivanje u vrtićke i školske aktivnosti kao i sva druga djeca. Kada postoji dobra volja s obje strane, rješenje se gotovo uvijek može pronaći.
Za kraj
Ako imate dijete s dijabetesom, niste dužni nositi cijeli teret sami. Tražite saveznike, educirajte ljude oko sebe i koristite tehnologiju koja vam je dostupna.
I zapamtite: Cilj je stvoriti dovoljno sigurnu mrežu podrške da naša djeca s dijabetesom mogu imati što normalnije i bezbrižnije djetinjstvo. Nekada je bilo teže, srećom danas je puno lakše 😊
Sretno nam bilo
