Nevjerojatno, ali istinito! Dijabetičari ne boluju samo od dijabetesa. Svašta ih još može zadesiti – prehlada, prijelom, nekakva pretraga koja nije u izravnoj vezi s dijabetesom. Pa je tako i mene zadesilo da moram obaviti ultrazvuk. Prije te pretrage htjela sam provjeriti hoće li UZV utjecati na Libreov senzor koji odnedavno nosim.
Nažalost, čini se da osim korisnika Libreovih senzora te dijabetologa koji su nam FreeStyle Libre prepisali, malo ljudi u medicinskim krugovima uopće zna o čemu je riječ, a i sam proizvođač Abbott za neke situacije u kojima se eventualno možemo naći moj senzor i ja – kaže da nije testirao. Tako je bilo i ovom prilikom. U svojim uputama Abbott upozorava na MR (magnetsku rezonanciju) i CT (kompjutersku tomografiju) kao pretrage koje bi mogle utjecati na senzor (čitaj: oštetiti ga) pa više neće dobro funkcionirati i davat će netočne informacije o razini našega GUK-a. O RTG-u i UZV-u, što su kod nas ipak mnogo češće pretrage, s obzirom na višemjesečno čekanje, morala sam se posebno raspitati pa sam nazvala službu za korisnike. Za RTG sam dobila preporuku da zatražim dodatnu zaštitu za senzor, a za UZV da se raspitam kod „radiologa“ stvara li se tu kakvo „ultrazvučno polje“ koje bi moglo utjecati na elektroniku.
Nazvala sam privatnu zdravstvenu ustanovu u kojoj sam bila dogovorila snimanje prije nego što bih ga dočekala preko HZZO-a. Da mi klinika nije bila promijenila termin, ne bih se puno brinula: do isteka upotrebe senzora koji sam tada nosila ostalo bi još dva dana pa da se nešto i dogodi, nije kraj svijeta… No, sada sam imala novi senzor – za slučaj da ga UZV uništi bio bi prikraćen za desetak dana „života“.
Da, pišem o svojem senzoru kao o živom biću jer je on, otkako sam ga prvi put stavila i počela koristiti, dio mene, neodvojivi dio. Malo više u nastavku.
Jedna poznata privatna klinika i ja cijela dva dana pregovarali smo o senzoru i UZV-u. Prvi je dan bio posljednji dan prethodnoga senzora, a drugi… E, pa drugi sam dan morala proživjeti bez Librea. Naime, specijalisti nose konjske zazirke i potpuno su neinformirani o tome što se izvan njihove specijalnosti zbiva. Potrajalo je dok sam uopće objasnila što je kontinuirano mjerenje glukoze. Zatim da senzor, kad ga jednom stavim, 14 dana ne skidam. Telefonirala sam i lijevo i desno, i ovamo i onamo, odgovarala na pitanja tipa „Znači, vi svaka dva tjedna odlazite da vam to ugrade?“, prenijeli su mi mišljenje da bi senzor možda „mogao smetati pri okretanju ruke zbog snimanja“. Kao da nosim gips i kao da se senzor ne nalazi na nadlaktici, a UZV se radi za zapešća, a onda su valjda malo proguglali pa zaključili kako „misle da bi sve trebalo biti u redu“. U međuvremenu sam i ja guglala pa došla do istoga zaključka, ali pouzdanu i potvrđenu informaciju nisam dobila.
Uglavnom, jedan sam dan bila bez senzora i preživjela s dobrim GUK-om. Nije problem kad znaš na osnovi dosadašnjih dnevnih profila što će se dogoditi kada je šećer toliki i toliki, ali ne bih si to iskustvo ponovo priuštila, ako ne moram. Sinoć sam (bez senzora) zaspala s 5.8, a probudila se s 4.5, što znači da je noću možda i mogla biti neka hipoglikemija, ali bome mi se noću nije izvlačio aparatić i pikao prst.
Da ne govorim o tome koliko vađenje krvi više vremena oduzima. Te otvori kutijicu s trakicama (išla sam na Contour Next jer se dobro poznajemo), izvadi trakicu, upikni je u aparatić, upikni prst, iscijedi kapljicu pa je približi trakici – onih pet sekundi odbrojavanja najkraće je u cijeloj priči.
Znam da ima ljudi kod kojih ovaj sistem ne funkcionira, recimo, nikako ne mogu riješiti kožnu alergiju. Ima i onih kojima je senzor neugodno ili nelagodno nositi – i to je opravdan razlog. Drugi pak ne vjeruju u sustav FreeStyle Libre, vjerojatno zato što ne pokazuje izravno stanje u krvi. Ili se pak ne snalaze. Neki su možda mislili da će zahvaljujući senzoru riješiti probleme s dijabetesom i to preko noći, pa su se razočarali. Dijabetes se ne rješava preko noći, zapravo, uopće se ne rješava – riješiti se i poboljšati može samo njegova kontrola. Naša vlast nad njime.
FreeStyle Libre nije savršen, daleko od toga. Treba vremena da se sprijateljimo sa sustavom, da prihvatimo neke činjenice koje ovdje nema smisla ponavljati jer su već milijun puta spominjane. Rado navodim usporedbu s automobilskim mjenjačima na koje se moramo naviknuti: na staroj „bubi“ koja je imala Porscheov mjenjač, ručicu si mogao praktično kvrcnuti prstom, dok kod svakoga Fiata to izgleda kao miješanje kuhačom. Tako je i ovdje: nijedno mjerenje GUK-a ni njegova regulacija nisu savršeni ni točni. Osim prirodne regulacije šećera, ali u toj povlastici uživaju nedijabetičari – mi se moramo snalaziti.
A Libre nam omogućuje sjajnu mogućnost snalaženja. I zato se ja s Librea više ne dam!
Divina Marion
