Nakon što sam prošle godine, zbog slabosti kolege, morala odustati od Highlander Velebita, ove godine nije bilo dvojbe – idem do kraja!!!
Inače sam osoba koja se obožava baviti sportom, nebitno koje vrste, a planinarenje, ako ga uopće možemo nazvati sportom, zauzima visoko mjesto na ljestvici. Nakon puno odrađenih jednodnevnih i dvodnevnih izleta, htjela sam pomaknuti malo granice, a Highlander se tu stvorio kao idealna prilika. Inače, Highlander Velebit je planinarsko iskustvo dugo 100 kilometara koje sudionike u razdoblju od pet dana vodi kroz nacionalne parkove Sjeverni Velebit i Paklenicu.
Mjesecima se entuzijazam oko nadolazećeg događaja osjećao i konačno je došla i ta subota kada Avantura života konačno počinje. Sva obvezna oprema bila je spremna, pojačana rezervnim spremnicima, infuzijskim setovima, senzorima, inzulinom i naravno, puno, puno meda. Buđenje u tri sata ujutro šokiralo je moj bazalni, a kava koju inače pijem u pet sati očekivano podigla razinu šećera u krvi. Dajem korekciju i nadam se da će šetnja, koja uskoro počinje, sve dovesti u red. Nešto prije osam sati stižemo na Zavižan, početnu točku naše avanture. Tu uzimamo hranu za dva dana i nestrpljivo čekamo start. Zvono je na crkvici odzvonilo, a nestrpljivi planinari konačno krenuli.
Dionica Highlander Velebita proteže se od Zavižana pa sve do plaže Jaz u Starigradu. Prvi dan naša je dionica bila duga čak 34 kilometara, od Zavižana do Skorpovca, a hodali smo preko devet sati. Nakon početnog jutarnjeg šoka, šećer se stabilizirao, a konzumirana hrana brzo regulirana kombinacijom umanjenih doza inzulina i šetnjom.
Jedno je od glavnih pravila Highlandera da nema spavanja u domovima pa smo, nakon dolaska na Skorpovac, brzo podigli šator, večerali i onako umorni otišli na počinak.
Drugi dan ruta je bila prilično lagana pa smo već nakon tri i pol sata bili na Baškim Oštarijama, gdje smo se cijeli dan odmarali znajući da nas sljedeći čeka jako teška dionica i uspon na Panos. Treći i četvrti dan dionice su bile prilično teške, uz česte uspone i silaske. Ono što ih je uvelike olakšalo su svakako prekrasni vidici kojima smo svjedočili.
Kako bi sve napore savladala bez većih hipoglikemija svako malo bih nešto prigrizla, a pumpa je većinu vremena bila stopirana. Kada bih osjećala da šećer svejedno pada, spas je bio u medu. Iako se neki možda neće složiti s tim, meni je med spas u takvim situacijama. Brzo mi digne šećer, a ne pada teško na želudac. Med je uvelike pomogao da i ove dvije dionice budu uspješno završene.
Peti, ujedno i zadnji dan avanture dionica je bila prilično lagana, a kupanje na cilju, plaži Jaz u Starigradu, šlag na torti 😊
I na kraju, što reći. Pumpa (MiniMed 640G) odradila je svoje. Iako je znalo biti trenutaka kada nismo baš na ti, ovdje me nije iznevjerila. Kao ni Guardian. I na tome im hvala. Iako je ruksak bio nešto teži zbog svega što jedan dijabetičar sa sobom nosi, a naročito kada je ovakav tip višednevne avanture u pitanju, isplatilo se. Borba je svaki dan i nerijetko se umorim od svega, ali kada ovako nešto odradim, najjača sam!!! A i svi vi…
I dodatno, osim najboljem partneru na svijetu, koji i u šumi provodi besane noći zbog pumpe koja svira, veliko hvala i dečkima s kojima smo se sprijateljili i hodali većinu vremena. Držali su me kao kap vode na dlanu 😉
Do neke sljedeće avanture!
Autorica: Iva Blažević
