Novootkrivena s 43 godine – 3. dio

Što mi je bilo najgore?

Ono sto mi je u međuvremenu najteže palo je privremeni gubitak vida. Vid mi se počeo pogoršavati u bolnici, svaki dan sam vidjela sve lošije i lošije. Na pregledu je bilo sve u redu, oftalmologinja je rekla da u očima ne vidi nikakva oštećenja. Objasnili su mi da je to šećer u očima i da najduže traje da se iščisti iz očne leće. Taj problem mi se razvukao na mjesec i pol, ako ne i duže. U najgorim trenucima nisam sama izlazila na cestu jer sam se osjećala nesigurno, sve mi je bilo mutno, mogla sam raspoznati lica na udaljenosti 1m. Dugo mi je fluktuirala kvaliteta vida tokom dana i pred kraj sam bila nabavila 1 naočale iz DM-a (+1) jer vise nisam mogla ne citati. Više nisam imala strpljenja dočekati da se povuče šećer iz očiju. Prvo sam povećala slova na mobitelu na maksimum, kada više ni to nisam vidjela čitati onda sam snimala zvučne poruke.

Kada sam došla kući osjećala sam se slijepo i bespomoćno. Bilo mi je šokantno u bolnici da su me vrlo brzo počeli učiti da si dajem inzulin sama. Održali su mi sat i pol edukacije o prehrani i doziranju i dali mi hrpicu papira za pročitati (koje sam uspjela pročitati tek 2 mjeseca kasnije). Sestra mi je pokazala kako se pikati u prst, te napraviti mjerenje šećera iz krvi. Sve mi je to nekako u magli, jer osim što sam bila smušena i šokirana od cijele situacije, nisam dovoljno dobro vidjela. Toliko sam loše vidjela kada sam došla kući da si nisam mogla sama izmjeriti šećer, djeca su mi pomagala. Prvo sam se totalno neuspješno bola lancetarom po nekoliko puta da uopće dobijem kapljicu krvi i bio je namješten na 6, kasnije na 2,5. Naime, kada krene kapljica krvi ja to uopće nisam vidjela, djeca su mi trebala namještati prst na mjernu trakicu. Sve to je bilo poprilično frustrirajuće. Kada sam si davala inzulin kćer je gledala je li izašla kapljica inzulina iz igle, jer ja iglu uopće nisam vidjela i morala je pratiti jesam li si do kraja zabila iglu, jer ja nisam znala/vidjela.

Već prvi dan po izlasku iz bolnice imala sam svoj prvi hipo, strašno preznojavanje i treskavica. U toj fazi još sam spuštala svoje šećere prema normalnim vrijednostima. Svaki hipo kojeg sam imala u startu mi je bio traumatičan, jer bi došao naglo i nepredvidljivo. Simptomi su mi bili intezivni. Sada su jenjali. Sve svoje neke veće aktivnosti bih planirala odmah iza jela kako bi to izbjegla. I dok nisam vidjela gledala sam da se krećem što više mogu, tako da su me u startu djeca šetala po kvartu, pa i prijatelji koji su imali slobodnog vremena. Kada sam dovoljno dobro vidjela i mogla ponovno voziti imala sam par situacija kad me hipo ulovio u vožnji i pred vožnju i to mi je bilo strašno.

U jednoj fazi gubila sam toliko kose da sam mislila da ću oćelaviti.  Svaki neki simptom koji bi imala pripisivala bih šećeru. Liječnica je tvrdila da kosu ne gubim od dijabetesa, jer mi je štitnjača zdrava. Izgubila sam 2/3 svoje kose, srećom je imam puno pa je ponešto i ostalo na glavi i nadam se da će se obnoviti 😊.Obolila sam tik prije doba korone. To je doprinijelo dodatnoj izoliranosti što mogu reći da mi je teško palo, pogotovo iz psihološkog aspekta. No s druge strane možda mi je i donijelo određeno olakšanje, pošto baš kad sam se vratila na posao, počeli smo raditi od kuće. To mi je dalo ipak više vremena da se bavim sa sobom i bolje pazim na sebe dok sam kod kuće. Veliki strahovi su mi bili vezani uz povratak na posao i kako ću funkcionirati pred ljudima pošto imam takav posao. Još se u tom smislu uhodavam.

Zbog korone odgođena mi je prva kontrola i čekala sam je kao ozebli sunce i ponajviše zbog toga da dobijem senzor. Onda sam imala i prvo traumatično iskustvo sa senzorima. Naime, mjerenja iz krvi su jako odstupala od onih koje sam očitavala sa senzora. Na kraju sam se više bola u prste nego prije i od muke u jednom trenu raspala i rasplakala – jer sam toliko čekala senzor da mi olakša život. Nakon tri reklamirana senzora i novog čitača, sada je napokon sve u redu i uživam u toj blagodati da imam taj gadget koji toliko olakšava život. Vis a vis tehnologije, rekli su mi da nisam mogla u bolje vrijeme oboljeti od dijabetesa 😊.

Zbog korone odgođena mi je prva kontrola i čekala sam je kao ozebli sunce i ponajviše zbog toga da dobijem senzor. Onda sam imala i prvo traumatično iskustvo sa senzorima. Naime, mjerenja iz krvi su jako odstupala od onih koje sam očitavala sa senzora. Na kraju sam se više bola u prste nego prije i od muke u jednom trenu raspala i rasplakala – jer sam toliko čekala senzor da mi olakša život. Nakon tri reklamirana senzora i novog čitača, sada je napokon sve u redu i uživam u toj blagodati da imam taj gadget koji toliko olakšava život. Vis a vis tehnologije, rekli su mi da nisam mogla u bolje vrijeme oboljeti od dijabetesa 😊.

Tko mi je sve ovo vrijeme bio podrška?

Mama je prvih tjedan dana uzela godišnji da mi kuha jer se nisam usudila kuhati i ne vidim pošteno nož i prste. Djeca naravno. Iako mi je bilo prestrašno prilikom otpusta iz bolnice – trebali biste u kući imati GlucaGen set, u slučaju da se onesvijestite od niskog šećera da vam ukućani mogu dati injekciju – ja to od svoje djece ne očekujem i drugih ukućana nema. Najveća podrška u međuvremenu mi je prijateljica koja ima celijakiju i sama je prošla svoj put muke i nerazumijevanja okoline. Ona me je između ostaloga uputila da se javim u Zadi, udrugu dijabetičara, jer mi je svakim danom sve više rasla frustracija, jer mi fali informacija. Na nju sam se između ostaloga mogla osloniti jer zbog svoje situacije zna puno o prehrani i puno toga je vezano za zdravlje pročitala. Kako nisam mogla čitati, nisam mogla ni googlati i u glavi sam imala milijun pitanja. Nazvala sam par puta sestre i liječnike na Vuk Vrhovec da pitam neke stvari, no meni su se javljala nova pitanja gotovo na svakodnevnoj bazi i bilo mi je neugodno njih tamo non stop zivkati. Prva dva tjedna kod kuće nisam imala volje ni čaj si skuhati, jer inače volim popiti sa medom i limunom i sada ni meni ni limun nisu neka sreća za mene.

U udrugu sam se javila točno u tjednu pred „lock down“ trebalo je biti organiziran vikend na Sljemenu za edukaciju dijabetičara. Rekoh da, to je to, što mi treba. Međutim zbog korone je odgođen. Kada sam poslala mail sa upitom, nazvala me nazad tajnica društva Darija da mi objasni situaciju i kada sam joj ja rekla da sam novootkrivena i da mi fali informacija, dala mi je svoj broj i rekla možete nazvati kada god treba. Trebalo mi je tjedan dana da nazovem Dariju, bilo mi je neugodno gnjaviti. Međutim već nakon prvog našeg razgovora od najmanje sat vremena osjećala sam se puno bolje – broj jedan da me netko razumije što mi se događa i da napokon dobivam informacije koje mi trebaju. Znala sam da i na poslu imam kolegicu sa Dijabetesom tip 1 i iako nismo bliske, namjeravala sam joj se javiti kada se vratim u firmu, da mi da koji savjet kako se lakše snaći na poslu. Kako je „lock down“ potrajao sa njom sam se također čula više puta telefonom i dodatno izmjenjivala informacije mailom što o senzorima, pumpama i sl. Svakim danom otvarale su se neke nove situacije za koje sam imala pitanja da ne kažem dogodile su mi se i nezgode – jedne večeri sam zaspala i greškom si dala brzodjelujući inzulin umjesto dugodjelujućeg – znači znatno veću dozu, jedan dan sam od silnih mjerenja na kraju zaboravila uzeti inzulin prije jela, no nisam bila sigurna jesam li uzela ili nisam – što učiniti u takvoj situaciji, dala sam si prvo malo inzulina pa kasnije još malo, no sve to uz pomoć i asistenciju onih koji znaju. Kada sam napokon „progledala“ noćima sam čitala razne članke o dijabetesu, naprosto sam gutala sve na što sam naišla.

Sada je prošlo četiri mjeseca od moje dijagnoze i da sam novootkrivena. U startu sam bila jako preplašena i obeshrabrena. Dugo je na mom licu bio samo zabrinuti izraz lica. Rekla bih, da tek sada pomalo dolazim k sebi, počela sam se pomalo opuštati i sve češće se smijem 😊 – neki dan mi je prošla misao kroz glavu, „Skoro sam zaboravila da imam dijabetes.“