Dijabetes i ja službeno smo se upoznali prije točno 12 godina (2005). Tada sam taman pred svoj 12. rođendan završila u bolnici i spoznala da sam dobila svojeg neizbježnog (ne)prijatelja.
Sada, nakon svega 12 godina života s tim (ne)prijateljem, mogu reći da život ne bih mogla zamisliti bez njega. Bilo je tu raznoraznih uspona i padova, bili smo si dobri, bili smo si najgori i mrzili smo se najviše, bili smo zahvalni jedan drugome što smo tu da se malo izvučemo jedno na drugo i tako to – bilo je svega. Ovo je kratak osvrt na moju DIApolovicu života.
Jedno od prvih dobrih iskustava s dijabetesom ljetovanje je u Tučepima s udrugom Veliki za male sa šećernom bolešću, koje je bilo u lipnju iste godine kada sam otkrila dijabetes. Mogu vam reći da mi je tih tjedan dana pokazalo kako šećer definitivno nije prepreka. Upoznala sam super ljude i shvatila kako dijabetes nije bolest koja te treba kočiti.
Kada s 2 mjeseca dijabetičkog staža uđete u dvoranu punu djece koja sjede za stolom i daju si inzulin na sva moguća mjesta, nakon što su izračunali koliko će pojesti za ručak, znate da niste sami i da vas nikako ne smije biti sram ili strah davati si inzulin kad god zatreba. To je događaj kojem mogu zahvaliti što sam tako otvorena prema svojem prijatelju i što ga bez imalo straha i srama predstavljam drugima.
U osnovnoj školi sam imala problema samo s jednom profesoricom, koja je kasnije snosila posljedice svojeg ponašanja, no mogu vam reći da mi se taj događaj duboko urezao u pamćenje i ne bih htjela da se ikom drugom dogodi. Profesorica matematike (predmet koji mi je stvarno išao i nikada nisam imala problema s njime) mi je počela prigovarati što mi je niski šećer baš dva sata nakon jela ili neposredno poslije odmora na kojem sam jela, a prije sam si dala inzulin. Govorila je razredu kako izmišljam i pretjerujem te kako sam samouvjerena za svoj šećer samo zato što želim biti u centru pažnje. Svašta je izgovorila kada mi je ‘opet’ bio niski šećer te sam ju zamolila da me pusti da si pojedem štapiće. Mogu biti samo zahvalna tome što mi je matematika išla i što sam bila dovoljno odgovorna i hrabra (sedmi razred) da se ustanem i odem van iz učionice, sjednem ispred i zaplačem. Rekla sam joj samo da se neću vratiti u razred niti na nastavu dok mi se ne ispriča. To je trajalo, no kako sam već rekla, profesorica je snosila odgovornost jer je to rekla pred punim razredom te sam imala svjedoke za izgovorene riječi. Mogu samo reći da me te riječi i dan danas bole i shvaćam djecu koja bi se nakon toga povukla u sebe, u želji da im se tako nešto ne ponovi.
Na žalost nisam uvijek bila najbolji primjer kako dijabetes držati pod kontrolom jer sam cijeli svoj pubertet pa do unazad godine dana imala HbA1c oko 8%. Moj najviši HbA1c bio je 11,5%, kada sam shvatila da to tako više ne može. Tada sam bila na početku srednje škole, presjeklo me je i rekla sam sama sebi da se moram dovesti u red i jednostavno biti bolja. Sljedeći je bio 8,7%, što ne kažem da je super, ali nakon jedanaestice meni je bio odličan.
Zbog života kakvog živim i stvarima kojima se bavim (studiram arhitekturu, treniram vaterpolo, aktivna sam članica sportskih udruga, bavim se dizajnom…) okružena sam s dosta stresa, a to je još dodatno pojačano i mojim karakterom. Kada sam prošle godine u 3. mjesecu vidjela rezultat HbA1c-a 9,5%, bio je to dan kada mi je opet pao mrak na oči. U tom trenutku moj život je nakratko stao, a onda sam sama odlučila: pauzirat ću godinu na fakultetu, uzeti stvari u svoje ruke i dovesti svoj dijabetes u red.
Nakon godinu dana evo me tu, s HbA1c-om 6,6%, puna iskustva i sreće zbog rezultata kojeg sam uspjela ostvariti u ovih godinu dana. Samo dovođenjem u red, uspjela sam smršaviti 10 kilograma, koje sam tako jako htjela skinuti još u pubertetu, no nije išlo. To sam uspjela smanjenjem dnevnih doza inzulina (za trećinu!), regulacijom prehrane – vratila sam se na vaganje hrane, smanjila sam unos pšeničnih prerađevina i ugljikohidrata. Više sam se bavila sportom i pošto sam se zaposlila, imala sam redovite obroke jer mi je svaki dan bio isti (barem do kraja radnog vremena). Sve to pomoglo mi je da napokon stanem na noge i spustim HbA1c na onoliko koliko mi je bio valjda samo prvih godinu dana mojeg života s dijabetesom.
Ovo Vam pišem jer je 12. rođendan mog prijatelja i moj 24. rođendan. Nakon ovog dana moći ću s ponosom reći da se družim s njime već više od pola svojeg života!
Posebno želim zahvaliti cijeloj svojoj DIAekipi (svojim novim i starim prijateljima) koji su mi pomogli u svemu tome! Posebno želim reći hvala Ani Špoljarić koja je super prijateljica i u ovih godinu dana je jako obilježila moj život s postavljanjem senzora, zvanjem na raznorazne radionice, predavanja i neslužbena okupljanja, ali i ostatku ekipe koji će se sami prepoznati!😉
I na samom kraju ne zaboravite, nemojte žaliti za onime što se dogodilo, samo krenite i sami sebe osvijestite da je vrijeme da se dovedete u red.
Uvijek nasmijana i uvijek spremna na akciju.
Volonter u najboljem smislu te riječi
