Legendarni nogometaš i Vatreni Goran Jurić – o svom i kćerinu dijabetesu

Goran Jurić je bivši hrvatski nogometni reprezentativac. Igrao je za Dinamo, Velež Mostar, Crvenu Zvezdu, Celta de Vigo, Croatiu, Yokohamu F. Marinos i NK Zagreb. Sa 29 godina je otkrio da boluje od dijabetesa, ali to ga nije spriječilo da ostvari uspješnu nogometnu karijeru. Goran je bio igrač s petljom, čovjek na kojeg se možeš osloniti i motivator. Ukratko: čovik i po.

Jako puno osoba s dijabetesom iz Hrvatske, Srbije i BiH vrlo dobro zna što je sve ostvario Goran Jurić i to kao “jedan od nas”. Za njih, ali i one koji možda ne znaju za našu nogometnu legendu s dijabetesom – donosimo ovaj intervju 👍

Usprkos korona ludilu, intervju smo odradili uživo
Usprkos korona-ludilu, intervju smo odradili onako kako treba – uživo na Knežiji

Koliko ti je bilo teško kad si dobio dijabetes?

Nije meni sam dijabetes jako teško pao, nego što sam bio na vrhuncu karijere. Za to sam bio teško radio, pripremao se, iz tog razdoblja života moraš izvući najviše što možeš i onda te dijabetes pogodi. Al’ kažem, ja sam se dosta brzo vratio u igru i opet se trudio dati svojoj maksimum bez obzira na šećer. I mislim da sam uspio, da sam odradio dobar posao i dao od sebe najbolje što sam mogao.

Ovo zadebljanje u čarapi je - dextroza
Ovo zadebljanje u čarapi je – dextroza

Tvoja kćerka isto ima dijabetes, zar ne?

Da, moja Ana. Ona je oboljela s tri godine. Samo tri godine.

Što ti je teže palo – tvoj dijabetes ili ćerkin?

Ćerkin. Meni je to lako, za mene je to ko zube prat. Bolje bi bilo naravno da mi se nije dogodilo, al’ dogodilo se. Nikad nisam imao nikakvih većih problema, čak ni u vrijeme dok sam strašno naporno trenirao i kad nije bilo senzora.

Goran Jurić i kćer Ana. Oboje s dijabetesom :) Ana je danas majka prekrasne curice
Goran Jurić i kći Ana. Oboje s dijabetesom. Ana je danas majka prekrasne curice 😍

Tko je vodio brigu o kćerinu dijabetesu, pretpostavljam supruga?

Ma da. Ja sam vječito van kuće, radim, treniram. Nisam bio ni dovoljno odgovoran za tako važan zadatak. Ali eto, mogu se pohvaliti, u ovih 30 godina, nikad, ni jedan jedini put nisam preskočio dozu inzulina.

Pa to je onda odgovorno. 😊

Jest. Pazim na to da ne omanem.

Smeta li te u javnosti izmjeriti šećer ili uzeti inzulin?

Nikad. Nemam s tim baš nikakvih problema. Nije mi problem uzeti inzulin, pričati o šećeru, izmjeriti drugima na svom aparatu. Primjećujem da nekim dijabetičarima to malo teško pada, ne vole o tome razgovarati, ne vole da ih se nešto pita, stide se. Ja mislim da bi im bolje bilo da nije tako. Ne mora se to zvonit na sva zvona, al’ što ne bih rekao kad dođe zgodan trenutak.

Iako je bila tekma na TV-u, Goran bio iznimno drag i druželjubiv
Iako je bila tekma na TV-u, Goran je bio iznimno drag i druželjubiv cijelo vrijeme

Sada koristiš senzor, što misliš o njemu?

To je revolucija, ma više nego revolucija. Evo, ja ga koristim dvije godine i u te dvije godine naučio sam o svojem dijabetesu više nego prije u 20 godina. To je čudo, koliko senzori olakšavaju život i koriste za kontrolu šećera u krvi.

Živiš na relaciji Mostar-Zagreb, možeš li malo usporediti dijabetičku skrb u Hrvatskoj i susjednoj nam zemlji?

Jako je važno da senzori dođu u BiH na liste zdravstvenog osiguranja. To je jedna od ključnih stvari koja bi im svima jako olakšala kontrolu dijabetesa. Ja uvijek pomažem kolko mogu, čak i sa savjetima. Ja se kontroliram na Vuku Vrhovcu i jako sam zadovoljan. Sa svime, počevši od toga kako su svi ljubazni. Drago mi je tamo doći. Dijabetologica Manja Prašek koja me prije pratila i njen nasljednik Mladen Grgurević – su top-klasa. Prezadovoljan sam njihovim znanjem i kvalitetom. Neke sitne preinake, meni danas često savjetuje moja kćerka. Ona je danas i sama majka i o svom dijabetesu se jako educira i brine. Pa tako i mene ponekad savjetuje u stvarima kojih se ja sam ne bih sjetio. Šta ću, moram ju hvalit.

Može li neki primjer?

Moji, recimo, dnevni šećeri su izvrsni, savršeni. Al’ po noći su dosta često viši, pa prema jutru padnu. I onda mi razgovaramo o tome i što bi trebalo promijeniti, pa smo domislili par problema. Volim večerat malo kasnije, a za očekivat je da će šećeri biti viši ako pojedeš pa uskoro legneš. Isto tako mi je drago pojest još jednu jabuku ili nešto tako poslije večere, pa uzmem više inzulina, a onda mi bude nizak taman pred spavanje pa moram još nešto pojesti. I na kraju se to sve zbroji do šećera 16 koji se normalizira kad se probudim.

Da nemam senzor, ne bih ni znao kakva je situacija. Bude mi tako jako drago što mogu o tome sa ćerkom popričati i cijenim njen savjet. Čak je i zet upućen u dijabetes, čita portal nainzulinu.com

Znači, nije jedan od onih supruga kojih se partnerov dijabetes ne tiče?

Nije, zaista nije, brižan je i otac i suprug mojoj kćeri.

Smijem li te pitati koliki ti je HbA1C?

Kako da ne, uvijek oko 6 do 7. Ako uhvati 8, već je panika. I tako je oduvijek bilo, i dok sam mjerio trakicama, i dok sam trenirao i kad sam se prestao aktivno baviti nogometom. Inače, bez obzira na dijabetes, profesionalno sam se bavio nogometom do 40. godine. Sada imam 58 godina i komplikacija nemam. Ni ne brinem o tome. Šta god dođe, samo da ne boli.

Što ti je bilo najteže u profesionalnom sportu s dijabetesom? Ostvario si prilično zapaženu karijeru i u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Naporno je to, zaista je. Evo, recimo, kako izgleda tjedan: u subotu se igra utakmica. U nedjelju se malo odmara, lagani futing, masaža i slično. Već u ponedjeljak intenzivan trening, utorak isto. Do kraja tjedna utakmice, vježba i u subotu opet utakmica. Utakmice su strašno naporne. Potroše te i psihički i fizički. Čak više psihički, trebalo je to izdržat.

“GORAN JURIĆ Na današnji dan rođen najtrofejniji nogometaš Mostara svih vremena”

Kako si za treninge i utakmice pazio šećer?

Ja sam se uvijek trudio da pojedem prije utakmice nešto da me drži, čokoladu, bananu i slično. Nosio bih ponekad glukozne bombone u čarapi, al’ su mi rijetko trebali. To kad krene akcija, jednostavno odradiš. I adrenalin je tu koji te drži. Kad sam počeo koristiti dugodjelujući inzulin Lantus, preporodio sam se. Koristio sam ga sigurno više od 20 godina i uvijek sam bio prezadovoljan s njim.

Kakvu si prehranu imao dok je trajala profesionalna karijera? Pretpostavljam da ste vi, vrhunski nogometaši, imali švedski stol ili tako nešto?

Ne, nije bilo švedskog stola. Prehrana je vrhunska, al’ nije švedski stol. Ja bih pojeo sve isto ko i onaj do mene. Uz toliku fizičku aktivnost, može si čovjek priuštit obilat ručak, čak i kolač poslije ručka, bez ikakvih problema.

Kada si prestao aktivno trenirati, jesi li se udebljao?

Ni kile. To što sam prestao aktivno trenirati, ne znači da po cijele dane sjedim ispred televizora. Ja doma samo spavam. Imam voćki, borova i travnjak, pa iako imam pomoć, u poslu sam oko zelenila po cijele dane. To sve zahtijeva veliku brigu, ali je na kraju sve lijepo uređeno.

Misliš da je fizička aktivnost važna za dijabetičare?

Strašno važna. Ja nikad ne bih mogao imati ovako dobre šećere da nisam na svježem zraku i stalno aktivan. Priuštim si i ja, pogotovo zimi da uživam navečer pred televizorom, al’ zato sam po danu vani i aktivan. Pogotovo kad dođe ljepše vrijeme i dulji dani. Sjediti pred kompjuterom po cijeli dan je jako loše. Ma čak i ako moraš tako, barem nakon posla hodaj, trči, vozi biciklo. Zagreb je recimo jako praktičan grad za biciklo, najlakše je u centar tako.

Ti si zbog dijabetesa toliko fizički aktivan ili sam od sebe tako voliš?

To sam ja. Bez kretanja i rada nema života. A za dijabetes je to velika blagodat – kad čovjek aktivno živi.

Što bi poručio za kraj nama mlađima koji se isto probijamo kroz život tegleći usput i dijabetes?

Danas je to puno lakše nego prije, zbog senzora i kvalitetnih inzulina. Biti puno aktivan, na zraku, to je strašno važno. Jednostavno nemaš izbora, boriti se mora. Život je surov i prekrasan. Istovremeno je prekrasan, Bogu hvala!


Još iz kategorije Advocacy: