Dvije godine su prošle otkako sam prvi put stavila senzor Libre na svoju ruku. Dvije godine su prošle otkako si nisam svakodnevno, minimalno 5 puta provjeravala šećer iz krvi. Dvije godine su prošle otkako nisam dočekivala svaku HZZO doznaku raširenih ruku da mi dođu te „besplatne“ trakice kojih nikada nije bilo dovoljno. Dvije godine su prošle otkako nisam kupila ili trebala nabaviti dodatne trakice. Čini vam se puno vremena? Ja vjerujem da nisam jedina i da ima odraslih i djece koji su tu i duže od mene. Da, dvije godine sam o svojem trošku kupovala Libre u Njemačkoj. Dvije godine mučila sam poznanike da mi preuzmu i preusmjere pošiljku u Hrvatsku.
Idem na put i štedim novce te sam tako odlučila uštedjeti i na senzorima. Ostala su mi još dva, što će mi taman biti dovoljno za vrijeme provedeno u inozemstvu. Tako sam 15 dana prije puta bila na dobrim starim trakicama i aparatiću te svakodnevnom mjerenju i pikanju. Mogu vam priznati da nije bilo lako. Prva tri dana mjerila sam šećer u krvi čak 20-ak puta, a svejedno nisam znala koliki mi je šećer bio noću. U manje od 5 dana potrošila sam čak 2 kutije trakica! 100 trakica! A prsti su opet počeli dobivati bolne crne točkice i izgledati kao prave jagodice! Nakon 5 dana, počela sam biti puno opuštenija jer sam shvatila da bih još sljedećih 85 dana trebala preživjeti s 275 trakica. Sve rjeđe mjerenje šećera, sve manje znanja, sve više nagađanja! Zašto? Opisat ću vam dva trenutka koja su me posebno opekla u ova dva tjedna, kojih nisam bila ni svjesna dok nisam počela koristiti Libre.
Prvi događaj bio je nakon šetnje psa. Jela sam prije 4 sata, otišla u šetnju i prema dotadašanjim iskustvima (s Libreom) na šećer 7,6 mmol/L stavila sam na pumpi Temp Basal na 80%. Nakon šetnje šećer je bio 6,8. Rekli bismo savršeno! 20 minuta nakon šetnje 2,6! Hipoglikemija! Da, mogla sam pretpostaviti da će biti hipo nakon aktivnosti, no ovo nije bila zahtjevna aktivnost, bila je šetnja laganim korakom cca 4 km oko 40-ak minuta. Što raditi sada nego: vadi dekstroze, gasi pumpicu i vadi se iz hipa kako znaš i umiješ. Taj hipo mi je bio strašan. Baš sam se osjećala strgano jer sam s Libreom do tada uspjela izbjeći sve takve jake hipoglikemije! Zašto? Zbog onih strelica koje ima, ali i same linije koja nas navodi kuda bi šećer uskoro mogao otići. Jeste li vi svjesni koliko nas zapravo te strelice spašavaju? Koliko nam one znače? Upravo zbog njih shvatila sam da mi čak ni šećer 5,5 apsolutno ništa ne znači jer bih i tada morala izmjeriti šećer ponovno za 15-ak minuta da vidim jesam li dobro reagirala. Svjesna sam da ću češćim mjerenjem opet morati potrošiti novce kako bih kupila još trakica, a opet neću biti u potpunosti sigurna u svoje postupke.
Drugog događaja postala sam svjesna tek nakon desetak dana. Izmjerite šećer i on je 12,3. Zatvorite aparatić i reagirate (ako slučajno ne zaboravite). Sljedeći put mjerite šećer i tada izmjerite 13,0. Opet reagirate. Sljedeći put opet i zapravo se vrtite u krug jer niste svjesni toga da vam je cijeli dan povišeni šećer i da ne ide dolje ovim načinom. No, kada uključite Libre, vidjet ćete šećere zadnjih 24 h sigurno. Vidjet ćete zadnjih 8 sati. Shvatit ćete brže da to tako ne ide i pokušati to ispraviti. Jer ste svjesniji tih trenutaka! Ja sam se tek sa senzorom počela osjećati sigurnije u povećanju bazalnih doza za vrijeme bolesti, menstruacije, ispita na fakultetu i svakojakih stresnih situacija. Tek sa senzorom! Nakon 11 godina svakodnevnog pikanja. Nakon toliko godina imala sam najniži HbA1c ikada i to bez jakih hipoglikemija, upravo zbog senzora kojeg sam sama financirala.
Sada, nakon 2 godine, Libre se uz određene preduvjete može dobiti na doznaku preko HZZO-a u Hrvatskoj?!?! Svaka čast inicijativi Za život s manje boli koja nam je svima pomogla u tome i borila se za to. No moje je pitanje: hoću li uistinu moći nastaviti koristiti Libre? Hoću li moći sada napokon dobiti Libre i odmoriti svoje prste, ali i džep za neke druge sretnije troškove? Sredila sam dijabetes s kojim živim i koji je toliko nepredvidiv da jednostavno moramo biti svjesni činjenice da se u svakom trenutku sve može preokrenuti onako kako ne planiramo. Sada ću se morati vratiti na svakodnevno pikanje jer nemam više financijskih prihoda koje sam imala zadnje dvije godine.
Morat ću se vratiti na pikanje jer više nemam jake hipoglikemije!? Jer više ne završavam tako da se moji prepadaju što će biti sa mnom?! Zašto? Jer sam sve to sama, svojim financijama, uspjela srediti prije nego je naš sustav to odobrio. Prije nego sam završila s nekom od komplikacija. Samo što nije došao u Hrvatsku, a meni preostaje samo čekati i držati palčeve! Nadati da će mi se smilovati i napisati što mora napisati, ne samo moja dijabetologinja, nego i moja doktorica opće prakse i dati doznaku koju svi mi čekamo već nekoliko godina!
Ako si još uvijek ne možete predočiti što znači nakon ovoga ostati bez senzora, probajte si zamisliti da se nakon godina pumpice i penova morate vratiti na šprice sa actrapidom i insulatardom, to su bili moji prvi inzulini prije 13 godina! Zato držimo palčeve svi zajedno!
Jeste li pogledali video na ovu temu?
Uvijek nasmijana i uvijek spremna na akciju.
Volonter u najboljem smislu te riječi
