Od djevojčice s dijabetesom do majke djeteta s dijabetesom

Bila sam dijete s dijabetesom. Sada imam 33 godine. Često sam teško prihvaćala činjenicu da imam bolest koja će me pratiti doživotno, imala sam osjećaj da se ja „zbog nje“ neću nikada moći promijeniti i da ću zauvijek  u sebi imati dijete o kojemu ću se brinuti veći dio dana, a tako i noći. Često sam osjećala i strah, nevjericu, nepovjerenje, ljutnju, krivnju i golemu tugu. Bila sam dijete, a o mojoj se bolesti brinula moja majka. Iz perspektive odrasle osobe, sada vidim da su svi ti osjećaji bili zapravo osjećaji moje majke, a koje sam ja integrirala kao svoje.

U nešto kasnijoj dobi, kada sam sama počela preuzimati odgovornost za svoju bolest, svi ti osjećaji postali su samo moji. Kao dijete znala sam da dobivam više pažnje, odnosno brige, no ne mogu reći da su me zbog dijabetesa roditelji držali pod staklenom kupolom, što se tiče svake moje životne odluke. Dapače, pustili su me da svaku donesem sama. Majka, po prirodi veliki neurotik, reagirala je histerijom na moja stanja hiperglikemije i hipoglikemije. Također, jako se ljutila kada bih nešto pojela mimo prilagođene dijete te joj tako pokvarila sliku tromjesečnog profila. Ja sam bila njezin uspjeh i njezin neuspjeh. I tako sam već od malena usvajala obrasce kao što je: loša glukoza = loša osoba. Sve bi me to dovodilo i do loših odluka, vrlo brzog gubitka motivacije, izolacije od kruga obitelji i prijatelja, s obzirom na to da sam veliki perfekcionist. Nadalje, loša regulacija bila je posljedica puberteta u kojemu je pojačano lučenje hormona poništavalo djelovanje inzulina. Ja sam u određivanju doza bila kao kineski turist bez vodiča.

Dobra regulacija značila je da sam i dobra osoba. Majka je bila sretna, a ja mirnija jer je i ona zadovoljna, također i moj doktor, a to je pak značilo da sve radimo kako treba. Danas znam da je važniji krajnji rezultat kontrole, koji je tada bio sve samo ne dobar. Postajala sam sve revoltiranija prema svojoj bolesti, željela sam samo da me svi puste na miru. Danas znam da sam samo ja ta koja malim koracima može učiniti razliku.

Danas znam da sam ja ta majka koja treba čuvati svoje unutarnje dijete, njegovati ga, isto tako i pustiti ga da se razvija, jer život nije isključivo samo briga o dijabetesu. Kada sam opuštenije počela gledati na svoj nekadašnji veliki teret, stvari su postale izdržljivije i prihvaćala sam ih puno lakše. Danas zbog utjecaja svoje „borbene majke“ mogu reći da me nije strah, uz dijabetes, pokušati ostvariti svoje snove.

Danas, zbog dijabetesa, mogu reći da više poštujem granice sebe i drugih. I da, često se pitam bih li bila drugačija da dijabetes nisam nikada dobila, bi li u našoj obitelji odnosi bili drugačiji – s manje tuge, brige, svađa zbog mojih izljeva bijesa koji su bili rezultat protesta na osjećaje koje sam imala, a nisam se znala nositi s njima.

I kako bi moja integracija u društvo izgledala da sam, umjesto mjerenja šećera na trakicu, pušila sa svojim vršnjacima na velikom odmoru u wc-u škole? Danas vidim da nisam bila ništa drugačija, osim što sam bila odgovornija, zahvalnija i što sam naučila vrednovati život više i uživati u njemu kao da je samo jedan, što i jest.  Danas ne želim biti ni manje ni više, nego ono što zaista jesam, oblikovana iskustvom koje sam proživjela. Danas odajem počast na hrabrosti sebi i svojim suborcima s kojima svakodnevno izmijenim nekoliko savjeta i informacija, a tako i ono malo podrške koja je tu da kaže: „Nisi sama“. Danas je svaki mali uspjeh veliki. I danas je moje dijete dovoljno odraslo da kaže: „Ja sam najbolja na svijetu i mogu voljeti i sebe i druge, iako je moj šećer malo klimavijih vrijednosti. Danas na komentare o tome kako sam sebična jer brinem o sebi samo odmahnem glavom, jer znam da moja briga o sebi znači da ću se moći brinuti i za druge. I danas na svaku izjavu: „Ne možeš jer si dijabetičar“, dokažem da to mogu i duplo.